Velika sjenica
| Velika sjenica | |
|---|---|
 Velika sjenica u Švedskoj, zima 2016. | |
| Sistematika | |
| Carstvo: | Animalia |
| Koljeno: | Chordata |
| Razred: | Aves |
| Red: | Passeriformes |
| Porodica: | Paridae |
| Rod: | Parus |
| Vrsta: | P. major |
| Dvojno ime | |
| Parus major Linneaus, 1758. | |
| Rasprostranjenost | |
 | |
| Baze podataka | |
Velika sjenica (lat. Parus major) mala je ptica iz porodice sjenica (lat. Paridae). Široko je rasprostranjena i uobičajena vrsta diljem Europe, Bliskog istoka, središnje Azije i istočno preko Palearktika do rijeke Amur, južno do dijelova Sjeverne Afrike gdje uglavnom obitava u svim vrstama šuma; većina velikih sjenica ne migrira osim u izrazito oštrim zimama.
Velika sjenica prepoznatljiva je ptica crne glave i vrata, istaknutih bijelih obraza, maslinastog plašta i žutog trbuha. Ljeti je pretežno kukcojed, ali u zimskim mjesecima konzumira širi raspon hrane, uključujući male šišmiše koji hiberniraju.[1] Kao i sve sjenice, gnijezdi se u šupljinama, obično u rupi u drvetu. Ženka snese oko 12 jaja i inkubira ih sama, iako oba roditelja prehranjuju ptiće. Gnijezda mogu napadati djetlići, vjeverice i lasice, a odrasle jedinke može loviti kobac. Velika sjenica dobro se prilagodila ljudskim promjenama u okolišu i uobičajena je i poznata ptica u gradskim parkovima te vrtovima. Također je važna i proučavana vrsta u ornitologiji.
Trenutno postoji 15 priznatih podvrsta velike sjenice.[2]
- P. m. newtoni (Pražák, 1894.),[3] Britansko otočje
- P. m. major, (Linnaeus, 1758.), veći dio Europe, Mala Azija, sjeverni i istočni Kazahstan, južni Sibir i sjeverna Mongolija
- P. m. excelsus, (Buvry, 1857.), sjeverozapadna Afrika
- P. m. corsus, (Kleinschmidt, 1903.), Portugal, južna Španjolska i Korzika
- P. m. mallorcae, (von Jordans, 1913.), Baleari
- P. m. ecki, (von Jordans, 1970.), Sardinija
- P. m. niethammeri, (von Jordans, 1970.), Kreta
- P. m. aphrodite, (Madarász, 1901.), južna Italija, južna Grčka, Cipar i Egejski otoci
- P. m. terrasanctae, (Hartert, 1910.), Libanon, Izrael, Jordan i Sirija
- P. m. karelini, (Zarudny, 1910.), jugoistočni Azerbajdžan i sjeverozapadni Iran.
- P. m. blandfordi, (Pražák, 1894.),[3] Iran
- P. m. bokharensis, (Lichtenstein, 1823.), južni Kazahstan, Uzbekistan, Turkmenistan i krajnji sjever Irana i Afganistana
- P. m. turkestanicus, (Zarudny & Loudon, 1905.), od istočnog Kazahstana do krajnjeg sjeverozapada Kine i zapadne Mongolije
- P. m. ferghanensis, (Buturlin, 1912.), Tadžikistan i Kirgistan
- P. m. kapustini, (Portenko, 1954.), od sjeverozapadne Kine do Mongolije i Sibira[4]
Duljina tijela iznosi od 13,5 do 15 cm. Velika sjenica ima karakterističan izgled koji ju čini lakom za prepoznavanje. Ima plavkasto-crnu glavu, crni vrat, grlo, prsa i glavu te bijele obraze. Prsa su svijetložute boje i njima prolazi široka crna središnja pruga. Rep je plavkasto-siv s bijelim vanjskim vrhovima. Perje ženke slično je perju mužjaka, ali se razlikuje po tome što su boje manje izražene i općenito bljeđe, a linija koja se spušta niz trbuh uža je i ponekad prekinuta.[5] Mlade ptice su obojene poput ženki, osim što imaju zagasito maslinastosmeđe potiljke i vratove, sivkaste stražnjice i sivlje repove, s manje izraženim bijelim vrhovima.[2]
Velika sjenica je široko rasprostranjena u većem dijelu Euroazije. U Europi nije prisutna jedino na Islandu i u sjevernoj Skandinaviji. U sjevernoj Africi živi u Maroku, Alžiru i Tunisu. Također se javlja na Bliskom istoku i u dijelovima središnje Azije od sjevernog Irana i Afganistana do Mongolije, kao i diljem sjeverne Azije od Urala pa sve do sjeverne Kine i doline rijeke Amur.[2]
Velika sjenica obitava u nizu staništa. Najčešće živi u listopadnim šumama, mješovitim šumama, rubovima šuma i vrtovima. U gustim šumama, uključujući crnogorične šume, preferira šumske čistine. U sjevernom Sibiru živi u tajgi. U sjevernoj Africi radije obitava u hrastovim šumama, kao i u nasadima atlaskog cedra, pa čak i u šumarcima palmi.[2]
Velika sjenica uglavnom nije selica. Parovi će obično ostati u blizini ili na jednom području tijekom cijele godine, čak i u sjevernijim predjelima. Mlade ptice odlaze s područja svojih roditelja, ali obično ne daleko.
Tijekom posebno loših ili oštrih zima, velike sjenice mogu se u grupama do tisuću ptica preseliti iz sjevernih u južnije krajeve.[6]
Velike sjenice ljeti su prvenstveno kukcojedi, hraneći se kukcima i paucima.[7] Njihov veći plijen beskralješnjaka uključuje žohare, skakavce i cvrčke, mrežokrilce, uholaže, mrave, muhe, pčele i ose, puževe te uši.[2] Sjenice preferiraju hraniti svoje mlade gusjenicama bogatim proteinima.[8]
U jesen i zimi, kada plijen insekata postaje sve rjeđi, velike sjenice svojoj prehrani dodaju bobičasto voće i sjemenke. Također često traže hranu na tlu.
Velike sjenice se monogamno razmnožavaju i uspostavljaju teritorije za razmnožavanje.[9] Ti se teritoriji uspostavljaju krajem siječnja, a njihova obrana počinje u kasnu zimu ili rano proljeće.[2]
Točno vrijeme razmnožavanja velikih sjenica ovisi o nizu čimbenika, a najvažnija je lokacija. U Europi sezona parenja obično počinje nakon ožujka.
Velike sjenice gnijezde se u šupljinama, koje su obično unutar stabla, iako povremeno u zidu ili stijeni. Gnijezdo unutar šupljine gradi ženka, a sastoji se od biljnih vlakana, trava, mahovine, dlake, vune i perja. Jaja su bijela s crvenim mrljama. Ženka preuzima sve dužnosti inkubacije tijekom koje je hrani mužjak. Razdoblje inkubacije je između 12 i 15 dana.[2]
Ptići se, kao i u svih sjenica, izlegu bez perja i slijepi. Zatiljak je žut i privlači pažnju roditelja svojom ultraljubičastom refleksijom. Ova mrlja postaje bijela nakon prvog mitarenja u dobi od dva mjeseca i smanjuje se u veličini kako ptica raste.[10]
Kobac je grabežljiva ptica koja se hrani velikim sjenicama. Gnijezda velikih sjenica napadaju veliki djetlići. Ostali grabežljivci koji predstavljaju prijetnju jedinkama u gnijezdima uključuju alohtone sive vjeverice (u Britaniji) i lasice.[11]
- ↑ Estók, Péter; Zsebők, Sándor; Siemers, Björn M. 2009. Great tits search for, capture, kill and eat hibernating bats. Biology Letters. 6 (1): 59–62. doi:10.1098/rsbl.2009.0611. PMC 2817260. PMID 19740892
- ↑ a b c d e f g Gosler, Andrew; Clement, Peter. 2007. Family Paridae (Tits and Chickadees). del Hoyo, Josep; Elliott, Andrew; Christie, David (ur.). Handbook of the Birds of the World. Volume 12: Picathartes to Tits and Chickadees. Lynx Edicions. Barcelona. str. 662–709. ISBN 978-84-96553-42-2
- ↑ a b Mlíkovský, Jiří. 26. kolovoza 2011. Nomenclatural and taxonomic status of bird taxa (Aves) described by an ornithological swindler, Josef Prokop Pražák (1870–1904). Zootaxa. 3005 (3005): 45–68. doi:10.11646/zootaxa.3005.1.2
- ↑ Avibase. The world bird database
- ↑ Norris, K. J. 1990. Female choice and the evolution of the conspicuous plumage coloration of monogamous male great tits. Behavioral Ecology and Sociobiology. 26 (2): 129–138. doi:10.1007/bf00171582
- ↑ Nowakowski, Jarosław K. 2001. Speed and synchronization of autumn migration of the Great Tit (Parus major) along the eastern and the southern Baltic coast (PDF). The Ring. 23 (1): 55–71. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 20. srpnja 2011.
- ↑ Ehrlich, Paul; Dobkin, David; Wheye, Darryl; Pimm, Stuart. 1994. The Birdwatcher's Handbook. Oxford University Press. str. 434. ISBN 978-0-19-858407-0
- ↑ Royoma, T. 1970. Factors governing the hunting behaviour and selection of food by the Great Tit (Parus major L.). Journal of Animal Ecology. 39 (3): 619–668. Bibcode:1970JAnEc..39..619R. doi:10.2307/2858. JSTOR 2858
- ↑ Krebs, John R. 1971. Territory and breeding density in the Great Tit, Parus major L. Ecology. 52 (1): 3–22. Bibcode:1971Ecol...52....2K. doi:10.2307/1934734. JSTOR 1934734
- ↑ Galván, Ismael; Amo, Luisa; Sanz, Juan J. 2008. Ultraviolet-blue reflectance of some nestling plumage patches mediates parental favouritism in great tits Parus major. Journal of Avian Biology. 39 (3): 277–82. doi:10.1111/j.0908-8857.2008.04273.x
- ↑ Dunn, Euan. 1977. Predation by weasels (Mustela nivalis) on breeding tits (Parus spp.) in relation to the density of tits and rodents. Journal of Animal Ecology. 46 (2): 633–652. Bibcode:1977JAnEc..46..633D. doi:10.2307/3835. JSTOR 3835