Nacionalni park Paklenica
| Nacionalni park Paklenica | |
|---|---|
 Nacionalni park Paklenica.
| |
| Lokacija | Velebit |
| Država |  Hrvatska
|
| Površina | 95 km2[1] |
| Najbliži grad | Zadar |
| Utemeljen | 19. listopada 1949.[1] |
| Službena stranica | np-paklenica.hr |
  NP Paklenica Nacionalni park Paklenica na zemljovidu Hrvatske | |
Nacionalni park Paklenica je po proglašenju drugi nacionalni park u Hrvatskoj, proglašen još 19. listopada 1949. godine, tek nekoliko mjeseci nakon NP Plitvička jezera. Paklenica je prvi put bila proglašena nacionalnim parkom još 1929. godine, ali zakonom kojeg je trebalo revidirati svake godine, što se nije činilo.
Dana 7. srpnja 2017. godine NP Paklenica je, uz NP Sjeverni Velebit i Rezervat prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao dio zajedničke svjetske baštine 13 zemalja pod nazivom „Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe”. Riječ je o 2031 ha šume na lokacijama Suva draga – Klimenta i Oglavinovac – Javornik u Nacionalnom parku Paklenica. Iznimnost predloženih iskonskih bukovih šuma u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica temelji se na njihovoj izvornosti, geografskom položaju, starosti i veličini.[2]
| Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
| Država |  Albanija Austrija Belgija Bugarska Hrvatska Italija Njemačka Rumunjska Slovačka Slovenija Španjolska Ukrajina Bosna i Hercegovina Češka Poljska Francuska Sjeverna Makedonija Švicarska |
| Godina uvrštenja | 2007. (31. zasjedanje) Prošireno 2011., 2017. i 2021. |
| Vrsta | Prirodno dobro |
| Mjerilo | ix |
| Ugroženost | — |
| Poveznica | UNESCO:1133 |
| Koordinate | 44°22′N 15°26′E / 44.37°N 15.43°E (WD) |
  Nacionalni park Paklenica | |
Temeljni fenomeni NP Paklenica su šume i geomorfološke osobitosti parka. U gotovo nešumskom južnom dijelu Velebita u Paklenici se javlja izrazito bogatstvo šumskih zajednica, a posebno mjesto zauzimaju šume crnog bora (Pinus nigra) po čijoj je smoli (paklini) koja se iz njih u prošlosti vadila Paklenica i dobila ime, te bukve (Fagus sylvatica) i bora krivulja. Paklenica posjeduje najveći sačuvani šumski kompleks u Dalmaciji od oko 2000 ha. Oko 55% parka je prekriveno vegetacijom, dok je oko 45% goli krški reljef. Vegetacija se uglavnom sastoji od šuma bukve (52 %), crnog bora (20 %), njihovih miješanih šuma (8 %), te šuma u kojima se nalaze drveća kao što su: hrast medunac (Quercus pubescens), bijeli grab (Carpinus orientalis) i crni grab (Ostrya carpinifolia) (9 %). Gornju granicu šuma obilježava planinski bor (Pinus mugo) koji čini oko 4 %, dok livade i pašnjaci pokrivaju oko 7 %.[3] Stanište je endemske biljčice hrvatskog naziva pjeskarica (Arenaria orbicularis) i drugih biljnih i životinjskih rariteta, prepun krških oblika.
Od geomorfoloških osobina najzanimljiviji, a ujedno i najimpresivniji su kanjoni Male i Velike Paklenice koji se usjecaju duboko u utrobu Velebita. Paklenicu godišnje posjeti preko 100.000 posjetitelja, a najvjerniji posjetitelji su penjači koje se od proljeća do jeseni može vidjeti na stijenama Paklenice, posebice na najvećoj hrvatskoj stijeni Anića kuku (712 m).
NP Paklenica zauzima površinu od 95 km2. Najviši su vrhovi Vaganski vrh (1757 m) i Sveto brdo (1753 m).[1]
U nacionalnom parku postoji i nekoliko špilja i jama od kojih su najpoznatije i najveće špilja Manita peć iznad kanjona Velike Paklenice i Jama Vodarica između kanjona Velike i Male Paklenice.
-
-
Sveto brdo na Velebitu.
-
Mala Paklenica.
-
Veliki kuk.
-
Anića kuk.
-
Vodenice u parku.
-
Izvor u parku.
-
Potok u parku.
-
Manita peć.
- ↑ a b c O parku. Nacionalni park Paklenica (np-paklenica.hr). Dr. Franje Tuđmana 14a, Starigrad Paklenica, Hrvatska. Pristupljeno 17. listopada 2024.CS1 održavanje: lokacija (link)
- ↑ Bukove šume Sjevernog Velebita i Paklenice na UNESCO-ovu popisu svjetske baštine, hina.hr 7. srpnja 2017.
- ↑ Extension to the Joint World Heritage Property “Primeval Beech forests of the Carpathians (Slovak Republic and Ukraine) and the Ancient Beech forests of Germany (Germany)” (engl.) Pristupljeno 10. srpnja 2017.
| |||||||||||||||||||||||||||||||||
| ||||||||||||||||||||
