Veliki bosanski ustanak

Ne treba izjednačavati sa Bosansko-hercegovački ustanak.

Veliki bosanski ustanak
Segment Bosna i Hercegovina u Osmanlijskom carstvu
Datum 25.8. 1831. - 1833. Lokacija Bosanski pašaluk Ishod Ustanak je ugušen Hercegovački pašaluk odvojen je od Bosanskog pašaluka Ajanski sistem je ukinut
Sukobljene strane
Osmansko Carstvo	Bosanski ajani
Komandanti i vođe
Veliki vezir Mehmed Rašid Ali-paša Rizvanbegović Smail-aga Čengić	Husein Gradaščević

Veliki bosanski ustanak bila je pobuna bosanskih ajana (feudalaca) protiv Osmanskog carstva. Povod za rat bile su reforme koje je sultan sproveo u cilju ukidanja ajanskog sistema. Uprkos tome što su odneli nekoliko značajnih pobeda, ustanici su na kraju bili poraženi u bici kod Sarajeva 1832. Neuspehu ustanka doprinele su i razmirice među samim ustanicima, s obzirom na to da mnogi hercegovački ajani nisu podržavali Huseina Gradaščevića kao vođu ustanka. Na kraju je Ali-paša Rizvanbegović postavljen za pašu novoustanovljenog Hercegovačkog pašaluka, koji je 1833. izdvojen iz Bosanskog. Umjesto ajanskog i kapetanskog sistema u Bosni i Hercegovini uvedeni su muselimluci na čelu kojih su bili muselimi. Novi muselimski velikaši većinom su bili nekadašnji ajani, ali 1850. Omer-paša Latas u potpunosti je eleminirao stare ajanske porodice.

Put do ustanka

Sultan Mahmud II je osoba koja je bila glavni katalizator pokreta za autonomiju Bosne.

U kasnim 1820-im, sultan Mahmud II je ponovo uveo osmanske refome, koje su imale za cilj ekspanziju osmanske armije (nizam), nove poreze i veću osmansku birokratiju. Ove reforme su oslabile specijalni status i privilegije, koje je Bosna historijski uživala pod Osmanskim carstvom, što je sa rastućom moći i pozicijom drugih evropskih naroda pod osmanskom kontrolom dovelo do bijesa i pobuna iako se Gradaščević, suprotno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio ovim reformama.

1826. godine, kada je sultan ukinuo janjičare u Bosni, Gradaščevićeva reakcija nije bila različita od one koju je imao ostatak bosanske aristokratije. Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim janjičarima. Kada su janjičari ubili Nakibul-ešrafa Nurudin efendiju Šerifovića njegov se ton promijenio, i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.

Ostatak 1820-ih je Gradaščević uglavnom proveo mirno, imajući dobre odnose sa carskim vlastima u Bosni. Kada je Abdurahim-paša postao vezir 1827. godine, Gradaščević je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika. To je kulminiralo Gradaščevićevom ulogom prilikom bosanske mobilizacije za Rusko-Turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj kasarni Gradaščević je čak obezbijedio sklonište za izbačenog Abdurahim-pašu u Gradačcu prije nego što mu je pomogao da napusti zemlju. Gradaščević je također bio relativno lojalan Abdurahimovom nasljedniku, Namik-paši, pojačavajući osmanske garnizone u Šapcu po njegovoj naredbi.

Prekretnica za Gradaščevića je nastupila završetkom Rusko-Turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Jedrenama 14. septembra 1829. godine. Prema odredbama traktata Osmansko carstvo je moralo dati autonomiju Srbiji. Činom koji je uvrijedio Bošnjake i izazvao brojne proteste jer je Srbiji uz autonomiju dato i šest oblasti (bosanski: nahija) koji su tradicionalno pripadali Bosni. Usljed ove konfiskacije historijski bosanskih područja se rodio pokret za autonomiju.

U danima između 20. i 31. decembra 1830. godine Gradaščević je bio domaćin skupa bošnjačkih ajana u Gradačcu. Mjesec dana kasnije, od 20. januara do 5. februara održan je još jedan sastanak u Tuzli s ciljem da se pripremi za pobunu. Odatle je upućen opći poziv bosanskom narodu da se diže na ustanak za odbranu Bosne. Tada popularni Husein-kapetan neoficijelno biva izabran za vođu pokreta. Bliži detalji o ovom sastanku su mračni i diskutabilni. Prema određenim istovremenim izvorima Bošnjaci su zahtijevali da Istanbul:

• poništi privilegije date Srbiji i naročito da vrati 6 starih bosanskih nahija.
• obustavi implementaciju Osmanskih vojnih reformi.
• okonča upravu nad Bosnom i prihvati implementaciju autonomne bosanske vlade na čelu s lokalnim vođom. Zauzvrat bi Bosna plaćala godišnji doprinos.

Borba za autonomiju

Drugi rezultat sastanka u Tuzli je bio dogovor da se održi sabor u Travniku. Pošto je Travnik bio sjedište bosanskog pašaluka i vezira planirani sastanak je u stvarnosti bio direktna konfrontacija s Osmanskim vlastima. Gradaščević je tako tražio od svih involviranih da pomognu okupiti vojsku unaprijed. 29. marta 1831. godine Gradaščević se uputio prema Travniku s nekih 4.000 ljudi.

1. Travnik, 2. Peć, 3. Priština, 4. Štimlje, 5. Sarajevo.

Za Namik-pašu se kaže da je čuvši vijest o dolazećim snagama otišao u travničku tvrđavu i pozvao braću Sulejmanpašiće u pomoć. Kada je pobunjenička vojska stigla u Travnik ispalila je nekoliko pucnjeva za opomenu na dvorac upozoravajući vizira da je spremna na vojni sukob. U međuvremenu je Gradaščević poslao jedan odred svojih snaga, koji je bio pod komandom srebreničkog Memiš-age, u susret pojačanju braće Sulejmanpašića. Ove dvije strane su se srele u Pirotu, u predgrađu Travnika, 7. aprila. Tu je Memiš-aga savladao braću Sulejmanpašiće i njihovu vojsku od 2.000 ljudi prisiljavajući ih da se povuku, te uništavajući vlasništvo Sulejmanpašića. 21. maja Namik-paša je pobjegao u Stolac nakon kraće opsade. Ubrzo nakon toga Gradaščević se proglasio "Vrhovnim komandantom Bosne izabranim voljom naroda".

Ne gubeći vrijeme Gradaščević je 31. maja uputio poziv u kojem je zahtijevao da se svi ajani smjesta pridruže njegovoj vojsci, zajedno sa svim pripadnicima bosanskog naroda koji su to željeli. Na hiljade ljudi su pohrlili da mu se pridruže, među njima i brojni kršćani za koje se tvrdilo da su sačinjavali i do jedne trećine njegovih sveokupnih snaga. Gradaščević je podijelio svoju vojsku na dva dijela, ostavljajući jedan dio u Zvorniku za odbranu u slučaju mogućeg srpskog upada u teritoriju. Sa glavninom trupa uputio se prema Kosovu u susret velikom veziru koji je bio poslan s velikom vojskom da uguši pobunu. Na svom putu zauzeo je gradove Peć i Prištinu gdje je podigao svoj glavni logor.

Obračun sa visokim vezirom Mehmed Rašid-pašom se dogodio 18. jula u blizini Štimlja. Iako su sukobljene vojske bile otprilike iste veličine trupe velikog vezira su bile nadmoćnije u naoružanju. Gradaščević je poslao dio svoje vojske pod komandom Ali-bega Fihadića unaprijed da presretnu snage Rašid-paše. Nakon manjeg okršaja Fihadić je iscenirao lažno povlačenje. Misleći da je pobjeda nadohvat ruke veliki vezir je nepromišljeno poslao konjicu i artiljeriju u šumovit teren. Gradaščević je smjesta iskoristio ovu taktičku grešku i izvršio kažnjavajući protunapad s glavninom svojih snaga, skoro sasvim uništavajući osmanske snage. Rašid-paša je tu bio ranjen i jedva izvukao živu glavu.

Careva džamija u Sarajevu gdje je Gradaščević zvanično proglašen za bosanskog vezira.

Nakon tvrdnji velikog vezira da će sultan ispuniti sve zahtjeve Bošnjaka ukoliko se pobunjenička vojska povuče nazad u Bosnu, Gradaščević i njegove snage su se vratili kući. 10. augusta u Prištini je održan sastanak svih glavnih figura pokreta za autonomiju. Na ovom sastanku je odlučeno da Husein Gradaščević treba biti proglašen za bosanskog vizira. Mada je Gradaščević to isprva odbio svi oko njega su insistirali na tome i on je naposlijetku prihvatio tu čast. Njegov novi status je ozvaničen tokom svebosanskog sabora održanog 12. septembra u Sarajevu. Ispred Careve džamije prisutni su položili zakletvu na Kur´anu da će biti odani Gradaščeviću i objavili da, uprkos potencijalnoj propasti i smrti, neće biti odustajanja.

U tom trenutku Gradaščević nije bio samo vrhovni zapovjednik, nego i glavna civilna vlast u Bosni. Osnovao je sud, i nakon što se udomaćio u Sarajevu, preselio je centralnu vlast Bosne u Travnik, napravivši od njega de facto glavni grad pobunjene Bosne. U Travniku je osnovao Divan, bosanski kongres, koji je zajedno sa njim tvorio bosansku vladu. Gradaščević je u to vrijeme prikupljao i porez, te smaknuo nekoliko lokalnih protivnika autonomaškog pokreta. Stekao je reputaciju heroja i snažnog, hrabrog i odlučnog vladara. Jedna anegdota koja to ilustrira je da je Husein-kapetanov novodni odgovor na pitanje da li se boji rata sa Osmanskim carstvom bio "Boga se bojim malo," odgovorio je, "Sultana nimalo, a Vezira - ko dorata svoga."

Karta današnje Bosne i Hercegovine. 1. Sarajevo, 2. Stolac, 3. Gacko, 4. Trebinje. Hercegovina je označena tamnom bojom.

Tokom ovog zatišja u oružanom konfliktu sa Turcima pažnja je okrenuta na hercegovačke protivnike pokreta za autonomiju. Manji ratni pohod je pokrenut protiv Hercegovine iz tri različita pravca:

• 1. Vojsci iz Sarajeva je naređeno da napadne Stolac u konačnom okršaju s Namik-pašom koji je tamo pobjegao nakon što je Gradaščević zauzeo Travnik.
• 2. Vojska iz Bosanske Krajine je trebala da pomogne sarajevskim snagama u ovom nastojanju
• 3. Vojske iz Posavine i južnog Podrinja su trebale napasti Gacko i lokalnog kapetana Smail-agu Čengića.

Međutim, ispostavilo se da je Namik-paša već bio napustio Stolac, tako da se ovaj napad odgodio. Napad na Gacko nije bio uspješan jer su snage iz Posavine i južnog Podrinja potučene od strane Čengićevih trupa. Ipak, uspjeha je bilo; u oktobru je vojska, koju je Gradaščević uključio pod komandu Ahmed-beg Resulbegovića, zauzela Trebinje od Resulbegovićevih lojalista i drugih podržavalaca stolačke opozicije.

Bosanska delegacija je stigla u tabor Velikog vezira u Skoplju u novembru te godine. Veliki vezir je obećao delegaciji da će insistirati kod sultana da prihvati bošnjačke zahtjeve i da službeno proglasi Gradaščevića vezirom autonomne Bosne. Međutim, njegove prave namjere su se pokazale rano u decembru kada je napao bosanske snage stacionirane u okolini Novog Pazara. Još jednom je pobunjenička bosanska vojska zadala poraz sultanovim snagama. Zbog iznimno teške zime bosanske snage su se ipak morale vratiti kući.

U međuvremenu je u Bosni Gradaščević odlučio da nastavi sa pohodom na Hercegovinu i pored nepovoljne klime. Livanjski kapetan, Ibrahim-beg Fidrus, je po naređenju pokrenuo konačni napad na lokalne kapetane kako bi ugušio sve lokalne protivnike autonomaškog pokreta. Kako bi postigao taj cilj Fidrus je prvo napao Ljubuški i lokalnog kapetana Sulejman-bega. U iznimno važnoj bitki, Fidrus je pobijedio Sulejman-bega i osigurao cijelu Hercegovinu osim Stoca. Na žalost, dio vojske koja je opsjedala Stolac doživjela je poraz na početku marta slijedeće godine. Saznavši da su bosanske snage bile iscrpljene zbog zime stolački kapetan Ali-paša Rizvanbegović je prekinuo opsadu i izvršio kontranapad, te potukao napadačke snage. Iz Sarajeva je već bilo poslano pojačanje pod komandom Mujage Zlatara prema Stocu, ali im je Gradaščević 16. marta naredio da se vrate nazad kada je saznao da se sprema velika ofanziva na Bosnu od strane Velikog vizira.

Stup danas: Istočno Sarajevo je bilo scena konačne bitke Huseina Gradaščevića.

Osmanski napad je započeo početkom februara. Veliki vezir je poslao dvije vojske: jednu iz Vučitrna a drugu iz Shkodëra. Obadvije vojske su išle u pravcu Sarajeva, a Gradaščević je poslao snagu od otprilike 10000 vojnika da ih susretnu. Kada su turske snage uspjele preći preko Drine Gradaščević je naredio Ali-paši Fidahiću da sa svojih 6000 vojnika susretne neprijatelja kod Rogatice, dok su jedinice smještene u Višegradu krenule prema Palama, nedaleko od Sarajeva. Susret dviju strana se konačno desio krajem maja kod Glasinca, istočno od Sarajeva. Bosansku vojsku je predvodio sam Gradaščević, dok su osmanske jedinice bile pod komandom Kara Mahmud Hamdi-paše, novopostavljenog bosanskog vezira od strane sultana. Nakon prvog sukoba Gradaščević je bio primoran da se povuče na Pale. Borba je nastavljena na Palama, a Gradaščević se opet morao povući, ovaj put u Sarajevo. Tamo je vijeće kapetana odlučilo da se nastavi sa borbama.

Konačna borba se dogodila 4. juna na Stupu, mjestu između Sarajeva i Ilidže. Nakon duge i intenzivne borbe činilo se da je Gradaščević još jednom potukao sultanovu vojsku. Međutim, pred sami kraj hercegovačke snage pod komandom Ali-paše Rizvanbegovića i Smail-age Čengića su probile Gradaščevićevu odbranu, koja je bila postavljena na stranama, i uključile se u borbu. Iznenađena napadom s leđa pobunjenička vojska je bila primorana povući se u Sarajevo. Tada je odlučeno da je daljnji vojni otpor besmislen. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević odlučuje da napusti Gradačac i krene ka Austriji.

Reference

Bilješke

Literatura

• Sućeska, Avdo (1985.). Istorija države i prava naroda SFRJ. Sarajevo: Svjetlost.