Rusko-turski rat (1806–1812)
| Rusko-turski ratovi | |||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|
| |||||||
| |||||||
| Sukobljene strane | |||||||
 Rusija
|
 Osmansko carstvo
| ||||||
| Komandanti i vođe | |||||||
| Aleksandar Prozorovski Pjotr Bagration Nikolaj Kamenski Mihajlo Kutuzov |
Selim III. Mahmud II. | ||||||
Rusko-turski rat (1806.–1812.) bio je jedan u nizu Rusko–turskih ratova, između Ruskog i Osmanskog Carstva.[1]
Sukob se razbuktao 1805.–1806. u pozadini Napoleonskih ratova. Osmansko Carstvo, vidjelo je priliku da nakon ruskog poraza kod Austerlitza svrgne s vlasti proruske vladare u ruskim vazalnim državama Moldaviji (Aleksandru Moruzi) i Vlaškoj (Constantine Ipsilanti). U isto to vrijeme, njihovi francuski saveznici zauzeli su Dalmaciju i zaprijetili da bi mogli dublje prodrijeti u Dunavski prostor. Na taj mogući francuski prodor, Rusi su odgovorili slanjem jedne armije od 40.000 ljudi u Moldaviju i Vlašku. Sultan je na taj ruski potez odgovorio blokadom Dardanela za ruske brodove i objavom rata Rusiji.[1]
Na samom početku, ruski car nije koncentrirao veće snage protiv Turske, jer je njegov odnos s napoleonskom Francuskom bio neizvjesan, a glavni dio njegovih snaga bio je zauzet borbama protiv Napoleona u Prusiji. Velika osmanska ofenziva na Bukurešt je brzo zaustavljena kod Obilestija 2. juna 1807., s malim garnizonom od svega 4500 ljudi pod komandom Mihajla Miloradoviča. Napad na Armeniju zaustavio je Ivan Gudovič sa vojskom od 7000 vojnika u Bitci kod Arpačaja u kojoj je porazio tursku vojsku od 20.000 vojnika (18. jun). U međuvremenu, ruska mornarica pod komandom Dmitrija Senjavina blokirala je Dardanele i uništila tursku flotu u Bitci za Dardanele i kod Afona, te na taj način uspostavila rusku supremaciju na moru.
Nakon što je ruski car Aleksandar I. potpisao sa Napoleonom ugovor o prijateljstvu i suradnji u Tilsitu, Napoleon je nastupio kao posrednik i nagovorio obje strane na prekid neprijateljstava u augustu 1807.[1] Ovo primirje je ruski car Aleksandar I. iskoristio za premeštanje većih ruskih snaga iz Prusije u Besarabiju. Nakon što je ruska dunavska armija povećana na 80.000 vojnika, neprijateljstva su nastavljena u martu 1809.[1] Komandant ruske južne armije, ostarjeli Prozorovski (76 godina) napravio je vrlo mali napredak u malo više od godinu dana. Tek je u augustu 1809. Pjotr Bagration konačno uspio sa svojom vojskom preći Dunav i zauzeti Dobrudžu. Bagration je nastavio opsjedati Silistru, ali na vijest da jedna snažna turska vojska od 50.000 prilazi gradu, poplašio se i povukao iz Dobrudže u Besarabiju.
U februaru 1810. za komandanta ruske dunavske armije postavljen mladi general-pukovnik N. M. Kamenski.[1] On i njegov brat porazili su turska pojačanja poslana da ojačaju obranu Silistre i odbacili Turke iz Pazardžika 22. maja. Nakon tog je položaj utvrde Silistra postao beznadežan i garnizon se predao 30. maja. Deset dana kasnije Kamenski je osvojio i Šumen, drugu jaku tursku utvrdu. Njegov juriš na utvrdu bio je popraćen velikim brojem poginulih. Broj poginulih bio je velik i prilikom napada na utvrdu Ruse 22. jula. Ova druga utvrda nije pala sve do 9. septembra, nakon što je vojska Kamenskog iznenadila i opkolila veliki turski odred u Batinu 26. augusta. Mladi Kamenski je umro ubrzo nakon te pobjede, a novi komandant Mihajlo Kutuzov u skladu sa svojim opreznim karakterom evakuirao je Silistru i polako se počeo povlačiti na sjever.
Kutuzovo povlačenje povuklo je turskog zapovjednika Ahmet-pašu da povede svoju vojsku od 60.000 ljudi na Ruse. Bitka se zbila 22. juna 1811. kod utvrde Ruse.
Iako je bio drsko izazvan, Kutuzov je nastavio svoje snage prebacivati preko Dunava nazad u Besarabiju. Nekoliko mjeseci kasnije, jedan odred Kutuzovljeve vojske potajno se vratio preko Dunava i totalno iznenadio snage Ahmet-paše. U noći 2. oktobra, opkolio je njegove snage i iznenada napao u noći, pri čemu je pobijeno više od 9000 turskih vojnika. Sve je to navelo Ahmet-pašu da se preda Kutuzovu 23. novembra.
Nakon rata, 28. maja potpisan je Mir iz Bukurešta.[1] Tim Ugovorom je Osmansko carstvo ustupilo Rusiji Besarabiju, iako je ta zemlja pripadala njihovoj vazalnoj državi (pašaluku) Moldaviji. Ugovor je potpisao ruski car Aleksandar I. 11. juna, samo trinaest dana prije Napoleonovog napada na Rusiju.
- Андрей Николаевич Петров: Война России с Турцией 1806-1812, St. Peterburg 1885-87
