Raymond Poincaré
| Raymond Poincaré | |
|---|---|
 | |
| Mandat 18. veljače 1913. – 18. veljače 1920. | |
| Prethodnik | Armand Fallières |
| Nasljednik | Paul Deschanel |
| Mandat 14. siječnja 1912. – 21. siječnja 1913. | |
| Predsjednik | Armand Fallières |
| Prethodnik | Joseph Caillaux |
| Nasljednik | Aristide Briand |
| Mandat 15. siječnja 1922. – 1. lipnja 1924. | |
| Predsjednik | Alexandre Millerand |
| Prethodnik | Aristide Briand |
| Nasljednik | Frédéric François-Marsal |
| Mandat 23. srpnja 1926. – 29. srpnja 1929. | |
| Predsjednik | Gaston Doumergue |
| Prethodnik | Aristide Briand |
| Nasljednik | Édouard Herriot |
| Rođenje | 20. kolovoza 1860. Bar-le-Duc, Francuska
|
| Smrt | 15. listopada 1934. Pariz, Francuska
|
| Politička stranka | PRD–ARD |
| Supružnik | Henriette Benucci |
| Zanimanje | advokat |
Raymond Nicolas Landry Poincaré (Bar-le-Duc, 20. kolovoza 1860. – Pariz, 15. listopada 1934.) je bio francuski državnik koji je tri puta bio premijer Francuske, a od 1913. do 1920. godine i predsjednik. Poincaré je bio konzervativni vođa i, uz Clemenceaua, najvažnija ličnost francuske politike u Prvom svjetskom ratu.
Rođen je 1860. godine kao sin Nicolasa Poincaréa, uglednog službenika i meteorologa. Također, bio je rođak uglednog matematičara Henrija Poincaréa. Poincaré je studirao pravo, a nakon položenih ispita, 1882. godine primljen je u parišku odvjetničku komoru. Političku karijeru započinje 1887., kada je prvi put izabran u Zastupnički dom. Šest godina kasnije, postao je, s 33 godina, najmlađi ministar u povijesti Treće Republike, vodeći resor javnog obrazovanja, finih umjetnosti i kulture u vladi Alexandrea Ribota. Godine 1894. postaje ministar financija u vladi Charlesa Dupuyja, a sljedeće godine ponovo vodi svoj prvi resor i to ponovo u Ribotovoj vladi. Tokom afere Dreyfus, smatrao je kako su novi dokazi nužni za provođenje ponovnog suđenja.
Unatoč obećavajućoj političkoj karijeri, Poincaré je 1903. napustio Zastupnički dom te do 1912. bio zastupnik u Senatu, koji se u usporedbi s prvim smatrao politički nevažnim. U tom je periodu većinu vremena posvetio privatnoj odvjetničkoj praksi, služeći samo jednom u izvršnoj vlasti i to kao ministar financija u vladi Ferdinanda Sarriena tokom 1906. godine. Ipak, Poincaré je 1912. godine prvi puta postao premijer, istovremeno držeći resor vanjskih poslova. Njegov prvi mandat obilježen je oštrom protunjemačkom politikom i učvršćivanjem saveza sa Rusijom. Njegova tolerancija prema ruskim aktivnostima na Balkanu, kao i naglašeni animozitet prema Njemačkoj, donijeli su mu status ratobornog revanšita, no Poincaré je bio čvrsto uvjeren kako je, s obzirom na status quo u Europi, rat neizbježan i kako je ključno imati snažne i stabilne saveznike. U siječnju 1913. odlazi s mjesta premijera, samo da bi 18. veljače iste godine bio izabran za predsjednika, kao nasljednik Armanda Fallièresa. Iako je imao snažnu opoziciju u liku Georgesa Clemenceaua, svog doživotnog političkog rivala, Poincaré je svejedno izabran. U to je vrijeme pozicija predsjednika bila slaba, ali Poincaré je imao plan vratiti joj snagu i ugled koju nije imala od vremena Patricea de Mac Mahona. Institucija predsjednika trebala je biti temelj tzv. union sacrée ljevice, desnice i centra.
Njegov utjecaj je značajno oslabio kada je Clemenceau postao premijer 1917. godine. Poincaré je bio uvjeren kako je primirje s Njemačkom stiglo prerano i kako je Francuska trebala prodrijeti dublje u njemački teritorij. Tokom Pariške mirovne konferencije 1919. godine, Poincaré se zalagao za oduzimanje Rheinlanda Njemačkoj i stavljanje istog pod kontrolu Antante. Sastavio je i memorandum u kojem je naglasio kako je Njemačka tokom Francusko-pruskog rata okupirala različite dijelove francuskog teritorija i kako Francuska ima pravo na reparacije. Clemenceau je, s druge strane, vodio pregorove temeljem dogovora s ostalim silama. Ferdinand Foch je urgirao Poincaréa da iskoristi svoje ustavne ovlasti i preuzme pregovore, strahujući kako Clemenceau neće u cijelosti ostvariti francuske interese. Poincaré ga nije poslušao, a francuska vlada je ubrzo prihvatila Clemenceauove uvjete. Poincaré ju tom trenutku razmišljao o ostavci, ali sve je ostalo na ideji.
Kada mu je 1920. godine istekao mandat, Poincaré se vratio u Senat, a nakon dvije godine i na mjesto premijera. Također, ponovo je držao resor vanjskih poslova. Poincaréov drugi mandat bio je obilježen zaoštravanjem politike prema Njemačkoj, koja je odbijala plaćati reparacije. Otvoreno je podržavao tezu o njemačkoj krivnji impliciranu u Versajskom sporazumu, a u siječnju 1923. je odbio produljiti Njemačkoj rok za plaćanje i 11. siječnja 1923. naredio okupaciju Ruhra. Nakon poraza na izborima 1924., odlazi s mjesta premijera.
Financijska kriza 1926. ponovo ga je dovela na čelo vlade i ministarstva financija, koje je vodio do umirovljenja 1929. godine. Poincaré je serijom mjera uspješno stabilizirao franak i povezao ga sa zlatnim standardom, što je riješilo tešku krizu u koju je Francuska zapala. Pod njegovim vodstvom, Francuska je ušla u novo razdoblje prosperiteta.
U srpnju 1929., prisiljen bolešću, podnosi ostavku i odlazi u političku mirovinu. Ostatak života proveo je pišući memoare, Au service de la France, koje je završio 1933. godine. Umro je u Parizu 1934. godine.
- Notice biographique sur le site de l'académie française
- Notice biographique sur le site de la présidence de la république
- Notice biographique sur le site de l'assemblée nationale
- Fiche sur le site du ministère des Finances Arhivirano 2015-09-23 na Wayback Machine-u
- Notice biographique sur le site de l'Académie de Nancy-Metz[mrtav link]
