Nacionalni park Una
| Nacionalni park Una | |
|---|---|
IUCN kategorija II (nacionalni park) | |
 Štrbački buk (vodopad) | |
| Lokacija | Unsko-sanski kanton,  Bosna i Hercegovina |
| Najbliži grad | Bihać |
| Koordinate | 44°49′0″N 15°52′0″E / 44.81667°N 15.86667°E |
| Površina | 198 km² (76 mi² ) |
| Osnivanje | 2008.[1] |
| Upravitelj | Javno preduzeće Nacionalni park „Una“ d.o.o. Bihać |
| www.nationalpark-una.ba | |
Nacionalni park „Una“ se nalazi na krajnjem zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je jedinstvena prirodna cjelina, koja se prostire dolinom gornjeg toka rijeke Une, donjeg toka rijeke Unac, desne pritoke Une sve do rječice Krke, a obuhvata i orografske padine Plješivice, Grmeča i Osječenice. Područje Nacionalnog parka je na teritoriji opština: Bihać, Bosanski Petrovac i Drvar.[2]
Rezultati Studije izvodljivosti su neosporno dokazali potrebu za zaštitu područja što je prihvaćeno od strane organa vlasti u BiH donošenjem Zakona o Nacionalnom parku „Una“ 2008 godine.
Zakonom o NP Una se štiti prostor ukupne veličine 19.800 ha,[3] od čega u režimu stroge i usmjerene zaštite ukupno 13.500 ha, a u režimu usmjerenog razvoja oko 6300 ha. Unutar područja stroge i usmjerene zaštite po posebnom režimu dopuštaju se i određene tradicionalne privredne djelatnosti. U području usmjerenog razvoja dopušten je razvoj tradicionalnih i nekih zatečenih privrednih djelatnosti, te turizma, uz uslov da su svi usklađeni s lokalnim specifičnostima i vrijednostima. [4]
Posebnost za rijeku Unu je izrazita dužina njenog «sedrotvornog» toka, s cijelim nizom pratećih fenomena (sedrenih pećina, sedrenih ostrva, barijera i slapova), te s posebnim oblicima kotlina (Martin Brod, Kulen Vakuf, Klisa, Lohovo) i klisura kanjonskog tipa, uzvodno i nizvodno od Martin Broda te nizvodno od Štrbačkog buka. U ovom dijelu Una nosi obilježja planinske rijeke sa slapovima: veliki vodopad u Martin Brodu, Štrbački buk, Troslap, Dvoslap i Ripački slap. Niz Martinbrodski vodopad i Štrbački buk voda se obrušava niz nekoliko manjih i većih slapova gradeći jedinstvene sedrene tvorevine. U Uni je posebno interesantan živi svijet koji i sam pridonosi stvaranju sedrenih tvorevina. Mahovine - briofite su svojom građom pogodne za zadržavanje istaloženog kalcita, čineći tako neizostavnu kariku u procesu stvaranja i rasta sedrenih tvorevina.
Vodopad u Martin Brodu ima sedrenu barijeru visoku 54 m, a preko nje se prelijeva prosječno 63 m3/s vode. U okviru projekta prekogranične saradnje "Una – izvor života", koji je finansira Evropska unija (EU) rekonstruisani su prilazni mostovi i vidikovac na slapovima. Time su slapovi, kao jedinstvena prirodna atrakcija, prilagođeni za sigurniji prihvat posjetilaca i potpuniji doživljaj cjelokupnog ambijenta.
Unac je rijeka karakteristična po tipu kraškog toka, posebno u njenom donjem dijelu, na kojem kroz kanjonski dio više puta ponire i izvire, posljednji put na Crnom vrelu, koje po svojim karakteristikama i ljepoti spada u poseban prirodni fenomen. Ljeti zna u jednom dijelu presušiti, zbog smanjenog dotoka vode iz okolnih šumskih potoka, ostavljajući iza sebe mala jezera prepuna ribe. Taj dio puta Unac teče kao ponornica, izvirući zadnji put iz Crnog vrela, oko 3 kilometra prije ušća u Unu.
Krka je riječica dužine 5 km kao granična rijeka sa Hrvatskom, cijelim svojim tokom protiče kroz Nacionalni park. Izvire podno zaravni na kojoj se prostire selo Mali Cvjetnić gdje se pored izvora nalazi i stari mlin.
Na ovom području se nalaze brojne rijetke i endemične vrste biljaka: lincura (Gentiana lutea), pjegava lincura (Gentiana punctata), runolist (Leontopodium alpinum Cass.), klekovina bora (Pinus mugo). Endem je i unska zvončika (Campanilla unensis) koja je ime dobila upravo po rijeci Uni kao i bosanska perunika (Iris reichenbachii Heuffel var. Bosniaca) koja raste na suhim livadama i pašnjacima na karbonatnim i serpentinskim stijenama sa plitkim zemljištem. Bosanska perunika je endem centralnih i jugoistočnih Dinarida.
Fauna Nacionalnog parka "Una" po svim svojim karakteristikama je možda i najraznovrsnija u ovom dijelu Europe. Na području Nacionalnog parka zabilježeno je više od 120 vrsta ptica. Prisutno je 12 vrsta gmazova iz dvaju redova: kornjače (Chelonia) i ljuskaši (Squamata). U rijekama je 15 vrsta riba.
Među 60-ak prisutnih vrsta sisavaca koji nastanjuju područje Nacionalnog parka 9 pripada kukcojedima (Insectivora), 16 šišmišima (Chiroptera), 13 zvijerima (Carnivora), 3 redu parnoprstaši (Arctiodactyla) 17 glodavcima (Rodentia) i 1 redu dvojezupci (Lagomorpha).
Ovaj prostor je i u kulturno-povijesnom smislu područje koje obiluje bogatim naslijeđem arheoloških nalazišta i povijesnih spomenika, a poseban položaj tog prostora na tranzitnom pravcu prema moru doveo ga je u prošlosti pod utjecaje mnogih kultura, od kuda potječu bogata arheološka nalazišta, ostaci srednjovjekovnih utvrda i sakralnih objekata različitih vjera i kultura.[5]
Značajno kulturno bogatstvo na samoj granici Nacionalnog parka jesu sojenička naselja kao i drugi ostaci locirani na području današnjeg naselja Ripač, datirani od X do kraja IV stoljeća stare ere. Ovo mjesto udaljeno je od grada Bihaća 7 kilometara. Ilirsko pleme Japodi su na ovom prostoru ostvarili različita kulturna dostignuća počevši od intenzivnijeg razvoja figuralike pa do pravljenja sojeničkih naselja koja su postala glavno obilježje Ripča. Takva naselja predstavljaju rijetku pojavu ne samo na prostoru Balkana nego i cijele Evrope, jer je ovaj tip naselja uglavnom karatkterističan za prostor sjeverne Evrope.
Srednjovjekovni grad Rmanj je podignut krajem 14- ili početkom 15. vijeka na ušću Unca u Unu.[6] Po zapisima iz 1396 god. ovaj se grad nazivao Konuba. Gradski bedemi su porušeni do temelja, a sačuvala se samo obla Milančeva kula, visoka oko 10 metara.[7]
Pravoslavni manastir Rmanj u Martin Brodu, važno je duhovno središte na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije). Narodna tradicija pripisuje njegovo podizanje Katarini Branković (1418/19-1492) - kćerki srpskog despota Đurđa Brankovića, a ženi grofa Urliha II Celjskog.[8]
Orašac je srednjovjekovni grad koji je pripadao Humskoj župi, a kasnije osmanski grad u sastavu Ostrovičke kapetanije i nalazi se na strmom brežuljku iznad istoimenog mjesta.
Srednjovjekovni grad Ostrovica izgrađen je u 15. stoljeću na prahistorijskoj gradini. Nalazio se u župi Lapac, a pripadao je Karlovićima. U srednjem vijeku bio je to najutvrđeniji grad u gornjem toku rijeke Une. U decembru 1523. godine grad je potpao pod osmansku upravu.[9]
- ↑ „Zaštićena područja u Bosni i Hercegovini: Nacionalni park Una”. CIN - Zaštićena područja,. Pristupljeno 9. 2. 2021.
- ↑ „Nacionalni park Una - Zvanični sajt”. Arhivirano iz originala na datum 2019-12-02. Pristupljeno 2015-12-29.
- ↑ „Svjetski registar zaštićenih područja (WDPA) - NP Una”. www.protectedplanet.net. Pristupljeno 10.10.2021.(en)
- ↑ „Zakon o NP”. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-28. Pristupljeno 2015-12-29.
- ↑ „Nacionalni park Una - Kulturno historijski spomenici”. Arhivirano iz originala na datum 2022-08-11. Pristupljeno 2020-08-28.
- ↑ „Stari grad Rmanj”. Komisija za nacionalne spomenike. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-21. Pristupljeno 13. 6. 2016.
- ↑ „Hamdija Kreševljaković, STARI BOSANSKI GRADOVI”. Naše starine I, Sarajevo, 1953, 7-45 –. Pristupljeno 9. 2. 2016.
- ↑ „Manastir Rmanj”. Komisija za nacionalne spomenike. Pristupljeno 13. 7. 2016.[mrtav link]
- ↑ „Ostrovica - nacionalni spomenik”. Arhivirano iz originala na datum 2021-05-06. Pristupljeno 2020-08-28.
