Bilinopoljski sabor
Bilinopoljski sabor je bio sabor bosanske crkve održan 8. aprila 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice,[1] a po Anđeliću[2] i drugim[3] u Visočkom polju. Sazvan je zbog optužbi protiv Kulina i bosanskih hrišćana da su heretici.
Vukan Nemanjić, kralj Duklje, pisao je rimskom papi Inoćentiju III, osnivaču Inkvizicije, označavajući kao jeretike bosanskog bana Kulina i njegovu sestru, udovicu kneza Miroslava. Vukan ga upozorava: da se zemlji Bosni razvija jeres ne malih razmera i to u tolikoj meri da je i sam ban Kulin, pošto je sa svojom ženom i svojom sestrom ... i sa više svojih srodnika bio zaveden, preveo u ovu jeres više od deset hiljada hrišćana. [4]
Prijava Vukanova odaje njegove političke planove: uspije li mađarski kralj Emerik, njegov saveznik, istjerati Kulina, može on kao „pravovjernik“ koji se povezao s papom i priznaje rimsku crkvu kao pravu i jedinu, doći na njegovo mjesto. Inoćentije III vrlo brzo poduzima korake protiv Kulina i njegovih jeretika jer takvu izvanrednu priliku za proširenje papinskog utjecaja ne valja propustiti. U posebnom pismu od 11. X. 1200. zahtijeva od „predragog u Kristu sina Emerika, kralja Ugra“ da oštro istupi protiv jeretika i pokrene protiv njih rat.
Vukan i Emerik kreću u jedan drugi rat, rat protiv Srbije, i osvajaju je. Vukan postaje raški veliki župan, Emerik svojoj tituli dodaje i – kralj Srbije, koju će mađarski kraljevi nositi nekoliko stoljeća. Kulin baš tada provaljuje u Srbiju. O toj provali doznaje papa iz tužbe samoga Emerika. On prijavljuje Kulina kao bezbožnika.
Papa se obraća splitskom nadbiskupu Bernardu i svom kapelanu Ivanu, i javlja im da su in terra nobilis viri Culini bani mnogi jeretici i šalje ih ad terram prefati Culini da doznaju istinu i postupe prema papinoj odredbi protiv jeretika. Papa piše i Emeriku, a taj je zapovjedio Kulinu, da sve takve ljude istjera iz svoje zemlje.
Na saboru je doneta čuvena Bilinopoljska izjava kojom su poglavari bosanske crkve, pred izaslanikom rimskog pape (Ivanom de Kazamarisom), izjavili da se odriču svoje hereze. Izjava je potpisana 8. aprila 1203. godine, a izjavu su potpisali: bosanski ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin, kao i sedam poglavara, uključujući djeda Dragiča i "goste" Ljubina i Dražetu. Poslije potpisivanja izjave, Ljubin i Dražeta su otišli ugarskom kralju Emeriku i pred njim 30. aprila položili zakletvu da će se držati odluka rezolucije. Bilinopoljska izjava predstavlja značajan historijski izvor za poznavanje vjerskih i političkih prilika u srednjovjekovnoj Bosni. Potrebno je napomenuti da je ova izjava potpisana u jeku 4. krstaškog rata. Naime 18. novembra 1202. godine krstaška vojska je opljačkala i zaposjela Zadar u kome je još boravila u proljeće 1203. što znači da je bila spremna za eventualni napad na Bosnu čega su bosanski velikaši bili svjesni te su prihvatili papine zahtjeve.
Prema tome, Emerik ne pokreće niti može pokrenuti bilo kakav „krstaški rat“ na Kulinovu Bosnu. »Domini Bosne«, Kulin i njegov sin, sami uređuju svoje odnose s Rimom, a prvaci jeretika daju svoju izjavu bez pritiska Arpadovića. Emerik, unatoč tome što je „najkršćanskiji vladar“, samo izdaleka prati jeretički bosanski pokret i najzad mora ocu i sinu priznati „gospodstvo“ u, sebi nedostižnoj Bosni. [5]
"U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskoga roda, godine od njegova utjelovljenja 1203, šeste godine (pontifikata) gospodina pape Inoćenta III.
Mi, priori onih ljudi, koji smo se do sada na poseban način nazivali povlasticom kršćanskog imena na području Bosne, izabrani kao predstavnici svih, u ime sviju koji pripadaju bratstvu naše zajednice, u prisutnosti gospodina Ivana Casamarisa, kapelana vrhovnog svećenika i od Rimske crkve u Bosnu zbog toga poslanog, u prisutnosti gospodina bana Kulina, gospodara Bosne, obećajemo pred Bogom i njegovim svetima da ćemo ostati vjerni naredbama i zapovijedima svete Rimske crkve u životu i vladanju našem kao i da ćemo slušati i živjeti prema njezinim naredbama. Jamčimo u ime sviju koji pripadaju našoj zajednici i iz naših su mjesta, sa svim imanjima i stvarima, da nećemo nikada ubuduće slijediti opačinu krivovjerstva.
U prvom redu odričemo se raskola, zbog kojega smo ozloglašeni, i priznajemo Rimsku crkvu, našu majku, glavom svega crkvenog jedinstva; (obećajemo) da ćemo u svim našim mjestima, gdje se nalaze zajednice braće, imati bogomolje u kojima ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje i dnevne časove. U svim ćemo crkvama imati oltare i križeve; knjige, kako Novog tako i Starog zavjeta, čitat ćemo kako to čini Rimska crkva. U svakom našem mjestu imat ćemo svećenike, koji moraju barem u nedjelje i na blagdane, prema crkvenim odredbama, čitati mise, slušati ispovijedi i davati pokore.
Pored bogomolja imat ćemo groblja, u kojima će se pokapati braća i došljaci ako ondje slučajno umru. Najmanje sedam puta na godinu primat ćemo iz ruku svećenika Tijelo Gospodnje, a to znači: na Božić, Uskrs, Duhove, Blagdan apostola Petra i Pavla, Uznesenje Djevice Marije, na njezino rođenje i na spomen Svih Svetih, koji se slavi prvog novembra.
Od Crkve određene postove obdržavat ćemo i čuvati ono što su naši stari mudro odredili. Žene, koje budu pripadale našoj družbi, bit će odijeljene od muškaraca kako u spavaonicama tako i u blagovaonicama, a niko od braće neće sam sa samom razgovarati, otkuda bi mogla proizaći zla sumnja. Niti ćemo unaprijed primati nekoga ili neku udatu, osim ako se uzajamnim sporazumom, obećavši uzdržljivost, oboje zajednički obrate.
Slavit ćemo svetačke blagdane određene od Svetih Otaca i nikoga, za kojega bismo sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi krivovjerac, nećemo primiti da s nama stanuje. I kako smo odijeljeni od ostalih svjetovnjaka životom i vladanjem, tako ćemo se također razlikovati odjećom, koja će biti zatvorena, neobojana (ne šarena), izmjerena do gležanja.
Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada, nego braćo, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima nanosili nepravdu. Kad umre učitelj, od sada za vazda, priori s vijećem braće, bojeći se Boga, izabrat će starješinu kojega treba potvrditi rimski prvosvećenik. I ako Rimska crkva bude htjela nešto dodati ili ublažiti, vjerno ćemo prihvatiti i obdržavati. Da ovo ima snagu za vazda, dokazujemo našim potpisom.
Dano kod rijeke Bosne, na mjestu koje se zove Bilino polje, 8. aprila (1203.).
Potpisujemo: Dragič, Ljubin, Dražeta, Pribiš, Ljuben, Radoš, Vladoš, ban Kulin, Marin arhiđakon dubrovački.
Zatim mi Ljubin i Dražeta po volji sve naše braće u Bosni i samoga bana Kulina, s istim gospodinom Ivanom kapelanom došavši k uzvišenom i najkršćanskijem kralju Ugarske, u prisutnosti samoga kralja i časnoga nadbiskupa kaličkog a i biskupa iz Pečuha i mnogih drugih zakleli smo se u ime svih da ćemo ono što smo ugovorili čuvati, i ako Rimska crkva bude htjela od nas nešto drugo, uvest ćemo po katoličkoj vjeri.
Učinjeno na Kraljevu ostrvu, 30. aprila 1203."
Latinski izvornik bilježi da se 8. aprila 1203. tik do rijeke Bosne, zbio događaj u mjestu koje se zove Bolino Poili.[6] Na izvorniku nije zabilježeno polje nego poili odnosno poilo.[7] Po tome, zbor se desio “kraj rijeke i da se taj samostan nalazi pokraj grada Bosne”. Mjesto zvano Bosna se spominje u više srednjovjekovnih izvora.[8] Sintagma apud Bosnam iz izvornika se odnosi na grad Bosnu, koji se nalazio uz rijeku Bosnu, a postoji 17 srednjovjekovnih vrela u kojima se grad Bosna spominje.[9] Jedan od najboljih poznavatelja topografije srednjovjekovne Bosne i Huma Pavao Anđelić Bosnu je definirao naseljem tipa teritorijalne općine. Sličnog je mišljenja bio i Vego, prema kojem je naselje Bosna obuhvaćalo današnje Visoko, Moštre, Biskupiće i Mile[2]
Kao što je poznato, bosanski ban] kao i crkveni prvaci u to su vrijeme bili na području Visokog.[10] U to vrijeme na zeničkom području nije bilo značajnog naselja.[11] Normalno je da se ovako važna i svečana zborovanja održavaju u sjedištima vladara i crkvenih institucija, a to je u ovom slučaju Visočko polje: u Moštrima su poznate hiže starješina bosanske crkve, kao i vladarski dvor, a u blizini je i selo Biskupići. Ime Bosna, pod kojim se razumijeva uža okolina današnjeg Visokog, i kasnije se javlja kao mjesto javnih zborovanja i mjesto izdavanja svečanih isprava.[2]
- Škegro, Ante (2005) (bosanski, hrvatski), FENOMEN “KRSTJANI” U SREDNJOVJEKOVNOJ BOSNI I HUMU, Institut za istoriju u Sarajevu; Hrvatski institut za povijest, Zagreb
- Runje, Petar (2001), Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši, “Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb,
- Brković, Milko (2002), Srednjovjekovna Bosna i Hum. Identitet i kontinuitet., “Crkva na kamenu”, Mostar
- ↑ John V. A. Fine, The Late Medieval Balkans: A Critical Survey from the Late Twelfth Century to the Ottoman Conquest (p. 47), The University of Michigan Press, 2009.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Škegro 2005: str. 363
- ↑ Milko BRKOVIĆ, Diplomatičko-paleografska analiza bolinopoilske isprave iz 1203. godine. Prilozi: Institut za istoriju u Sarajevu, 32. (2003.) 49.-74. Petar RUNJE, Pokornički pokret i franjevci trećoredci glagoljaši (13.-16. st.). “Provincijalat franjevaca trećoredaca” - “Kršćanska sadašnjost”, Zagreb, 2001.
- ↑ Pismo Vukana Nemanjića rimskom papi, iz 1199. g.
- ↑ Nada Klaić, Zagreb : Eminex, 1994. -Srednjovjekovna Bosna
- ↑ CD, III., p. 24.-25.; MANDIĆ, 1962.: 454.; ŠANJEK, 1975.: fotokopija iza str. 80.; ISTI, 2003.a: 82.
- ↑ Škegro 2005: str. 361
- ↑ Runje 2001: str. 18
- ↑ Brković 2001: str. 488.-492.
- ↑ MANDIĆ, 1962.: pass.; ŠANJEK, 1975.: pass.; ISTI, 1976.: pass.; PETROVIĆ, 1999.: pass.; ANĐELIĆ, 1984.: pass.; BRKOVIĆ, 2002., pass.: ISTI, 2003.: 57.
- ↑ HADŽIJAHIĆ, 1973.: 427.-438.