Thomas More
| Thomas More | |
|---|---|
| Sir | |
 | |
| Grb |  |
| Rođenje | 7. veljače 1477. London |
| Smrt | 6. srpnja 1535. London |
| Vjera | Katoličanstvo |
Sv. Thomas More (lat. Toma Morus[1]) (London, 7. veljače 1477. – London, 6. srpnja 1535.), engleski pravnik, humanist i državnik. Svetac je i mučenik Katoličke Crkve; među prvima od mnogih katolika koji je kraljevska vlast Engleske pogubila kako bi osigurala odvajanje Engleske i Walesa od Katoličke Crkve.
Nakon školovanja u Oxfordu, u dobi od 16 godina je po želji oca, koji je bio sudac, stupio u pripravništvo kod New Inn, jedne od četiri tradicionalne odvjetničke komore ("bar") u Engleskoj. U dobi od 24 godine je, zadovoljivši kriterije za samostalno obavljanje odvjetništva, postao ovlašteni odvjetnik ("barister").
Pragmatični zahtjevi obrazovanja za potrebe bavljenja pravom nisu ga odvratili od stjecanja najšireg znanja, te je kao iznimni erudit postao intelektualcem europskog glasa.
Prema procjeni engleskoga kralja Henrika VIII., Thomas More je bio među najboljim tadašnjim znanstvenicima. Bio je humanist i prijatelja Erazma Roterdamskog. More je bio čovjek čestita karaktera, nježne duhovnosti i britka uma.
Bio je izuzetan odvjetnik, dobro upućen i u teologiju.
Godine 1516. je u Leuvenu u Belgiji objavljena njegova knjiga Utopia (urednik tog izdanja je bio Erazmo Roterdamski, najugledniji znanstvenik toga doba), gdje je u formi romana raspravio pitanja političke teorije i ideala savršenog društva, polazeći od najboljih europskih tradicija, ali i od kritike svih promašaja tada aktualnih poredaka u kršćanskoj Europi. Kao jedan od ideala je postavio načelo vjerske tolerancije, koje u tadašnjoj Europi (i zapravo nigdje) još nije postojalo. To je njegovo djelo postalo klasikom političke misli.
Nekoliko stoljeća kasnije su ga Friedrich Engels i Karl Marx uvrstili među junake komunizma jer mu se u Utopiji predbacuje komunistički stav.
Iz prvog braka s Jane Colt, s kojom se oženio 1505. godine, imao je četvero djece: Margaret, Elizabeth, Cicely i Johna. Nakon smrti supruge Jane 1511. god., oženio se s udovicom Alice Middleton, koja je iz prvoga braka imala kćer Margaret.
Za ono vrijeme doista avangardno, osigurao je vrhunsko klasično obrazovanje i za svoju žensku djecu. Tu je praksu nerijetko morao objašnjavati čak i najprosvjećenijim ljudima svojega doba, koji su redom smatrali neprimjerenim da se ženskoj djeci - u bogatim kućama toga doba njima se davala poduka u finom ručnom radu, poznavanju stranih jezika, u lijepim manirima, te u znanjima potrebnima da se upravlja kuharicama i sluškinjama - daje poduka iz klasičnog grčkog i latinskog jezika, i to studiranjem klasičnih djela književnosti, povijesti, filozofije, astronomije i drugih temeljnih znanosti.
Njegova kći Margaret Roper (1505. – 1544.) će kasnije postati vrlo priznata prevoditeljica i izdavač, koja je između ostaloga zaslužna za prijevod Povijesti Crkve starokršćanskog autora Euzebija Cezarejskog s klasičnog grčkog na latinski jezik.
Moreova pastorka Margaret Clement (1508. – 1570.) je također bila znamenita kao jedna od najobrazovanijih žena svojega doba.
Kao intelektualac u vrijeme rasprave u kršćanskoj reformaciji - tj. u vrijeme nastanka protestantizma - More je objavio 1523. godine Responsio ad Lutherum (Odgovor Lutheru), u kojoj brani proglas engleskog kralja Henrika VIII. "Defence of the Seven Sacraments" ("Obrana sedam sakramenata") iz 1521. godine, od kritika iznesenih od Martina Luthera u traktatu Contra Henricum Regem Anglie ("Protiv Henrika kralja Engleske") iz 1522. godine.
Moreovo poštenje i konzervativnost u vjerskim pitanjima - zastupao je spaljivanje heretika - zbližilo ga je kraljicom Katarinom.
Nakon više drugih visokih dužnosti u državnoj vlasti, u listopadu 1529. godine je postao Lord Kancelar (drugim riječima: premijer) Engleske. Kao izrazito gorljivi katolik, nastojao je onemogućiti razvoj događaja kakav se tih godina dogodio u Švedskoj, gdje je parlament proglasio Gustava I. Vasu poglavarom Švedske crkve, te u Pruskoj, gdje je parlament slično odlučio za korist vojvode Alberta I. Niz je protestanata završilo u zatvorima (neki su tvrdili da je neke od njih More dao fizički kažnjavati, što izgleda nije bilo točno - u svakom slučaju, More je to energično nijekao), a šestorica protestanata je kažnjeno smrću.[2]
Henrik VIII. i njegova supruga, Katarina Aragonska, poštovali su Morea. Kralj ga je pozvao na dvor, što je More prihvatio tek nakon dugog oklijevanja. Bio je nesretan što zbog javne funkcije mora napustiti Chelsea i mir svog doma. U kasnijim godinama Henrik će Moreu zamjeriti nedostatak oduševljenja za rad na dvoru. Čak je ustvrdio da mu se More na taj način "smije u lice".
More, kao što se i pribojavao, nije volio biti na kraljevskom dvoru:
"Ovdje se osjećam loše poput jahača u sedlu."
Međutim kralj je bio "uljudan i ljubazan", pa se potrudio da se More osjećao dobrodošlim. Isticao je njihovo prijateljstvo kao posebno te pokazivao da shvaća što je More žrtvovao kako bi mu udovoljio:
"Ne bih trebao misliti da moja prisutnost na bilo koji način smeta vašim kućnim užicima.", rekao mu je Henrik, zainteresiran za tog posebnog, šutljivog, nezemaljskog čovjeka, koji se činio tako zadovoljan među svojim knjigama, obitelji i životinjama.
Kad bi kraljevski par objedovali sami, često bi znali pozvati Morea "kako bi se veselio s njima". Toliko su uživali u njegovu društvu da je "jedva uspijevao jednom na mjesec otići kući svojoj ženi i djeci". Kralj je često pozivao Morea na privatne razgovore tijekom kojih su satima sjedili razgovarajući o astronimiji, geometriji i teologiji.
Kada je kralj Henrik VIII. tražio od Morea podršku u njegovom nastojanju da ishodi poništenje braka s kraljicom Katarinom, More nije pružio podršku toj namjeri. U tim je trenutcima od španjolskog veleposlanika opisan kao "dobar sluga kraljici".
Kada ga je u travnju 1532. godine kralj zatražio da mu katoličko svećenstvo prisegne na odanost kao poglavaru Engleske Crkve, More je u svibnju iste godine podnio ostavku na dužnost lorda kancelara.
U vrijeme kada su europske sile uglavnom stale na stranu Pape, a protiv Henrika VIII. u njegovom nastojanju da podčini crkvene poslove svojoj volji (u to doba, Crkva je obavljala poslove socijalne skrbi, obrazovanja i zdravstva, te je za financiranje tih svrha raspolagala možda trećinom svih zemljišnih posjeda u kraljevstvu: Henrikovi dvorani će kasnije pretvoriti brojne samostane u svoje dvorce, a crkvene posjede u osnove novoproizvedenih grofovskih i barunskih loza), kralju je bilo izrazito važno da Thomas More prisegne odanost kralju kao poglavaru Engleske crkve. Također je kralju bilo važno da More prisegne odanost njegovoj novoj supruzi Ani Boleyn kao kraljici i djeci A. Boleyn kao legitimnim nasljednicima ispred princeze Marije, Henrikove kćeri iz braka s Katarinom Aragonskom.
More se o tim zahtjevima - prisegu su pod prijetnjom smrtne kazne morali polagati svi ljudi znatnijeg društvenog statusa u Engleskoj - nije htio očitovati, zajedno s biskupom sv. Ivanom Fisherom. Međutim, uputio je svoju djecu da polože prisegu, zacijelo imajući u vidu da prema katoličkom nauku prisega dana pod prisilom nije važeća.
Nakon što nije htio nazočiti na krunidbi Ane Boleyn u svibnju 1533., optužen je zbog korupcije, a poslije i zbog raznih drugih djela. Od tih se optužbi More - ugledna osoba čijem karakteru nije bilo prigovora, te jedan od najboljih pravnika svojega vremena - uspješno obranio.
Potom je 1534. godine parlament donio propis kojim je proglašeno izdajom (i kažnjivo smrću; kazna se imala izvršiti uz kastriranje, vađenje crijeva iz utrobe i raščetvoravanje osuđenika) bilo što govoriti protiv doktrine o kraljevoj vlasti nad Crkvom.
More je optužen da je (i) to učinio. Na sudu se pokazalo da nema dokaza da je on ikada rekao išta čime bi dovodio u pitanje kraljeva prava. More je, naime, šutio, i odbijao dati prisegu - što je međutim čitava Engleska i Europa mogla iščitati kao njegovo protivljenje doktrini da kralj ima zadnju riječ u vjerskim pitanjima i da je u svim stvarima nadređen Crkvi.
Naposljetku se kao svjedok javio glavni državni tajnik Richard Rich, koji je pred porotom sastavljenom od najuglednijeg plemstva prisegao da je baš njemu - nakon što je pred svim drugim tužiteljima, sucima i zapravo pred svakom živom dušom More uporno šutio - More izrekao da je vrhovni poglavar Crkve Papa, a ne Kralj (R. Riche je na posve jednaki način svjedočio i protiv sv. Ivana Fishera, koji je također, navodno, jedino Richardu Richu objavio svoje protivljenje Kralju). Temeljeći presudu na tom jedinom dokazu, porota (u njoj su bili otac i brat kraljice Ane, čijem krunjenju More nije htio nazočiti) je proglasila Thomasa Morea krivim. More je nakon izricanje presude i prije izricanja kazne (zakon iz studenog 1534. je za "zlodjelo" osporavanja prava svjetovnom vladaru Engleske da ureduje u duhovnim pitanjima predviđao isključivo smrtnu kaznu) pred sudom iznudio - engleskim zakonom zajamčeno - pravo da se očituje o presudi: kao pravnik, ukazao je da je presuda ništetna, jer je utemeljena na nevaljanim (danas bismo rekli: protuustavnim) zakonima, koji su protivni Magna Chartai (efektivni Ustav Engleske), međunarodnim i Božjim zakonima, kako su u krilu Crkve tumačeni od njenih početaka. Time je, prema prosudbi sudaca, potvrdio da je kriv: naime je osporavati baš taj konkretni ("protuustavni") Zakon o vrhovništvu (engl. Act of Supremacy) bilo (tim istim zakonom) proglašeno izdajom.[4]
Kralj je odredio da se Morea ne mora pogubiti na način predviđen za izdajice, nego da je dovoljno da mu se odrubi glavu. Smrtna kazna je izvršena 6. srpnja 1535. godine.
Tijekom procesa koji su se vodili protiv njega napisao je More A Dialogue of Comfort against Tribulation (Dijalog o utjehi u nevolji, 1553.)[5] i nekoliko drugih djela koja su zapažena kao dobro duhovno štivo. Čak i Katekizam Katoličke Crkve Sv. Ivana Pavla II. iz 1994. godine teško pitanje nevolja koje trpe pravedni ljudi citira njegove riječi iz pisma koje je kćeri Margaret Roper uputio iz zatvora, pred suđenjem i smrti:
"Ništa se ne može dogoditi što Bog ne bi htio. A sve što on hoće, koliko nam se god moglo činiti lošim, upravo je najbolje za nas".[6]
Papa Lav XIII. ga je kanonizirao zajedno s kardinalom Ivanom Fisherom 1886. godine. Proglašen je zaštitnikom ljudi iz vlasti i političara, jer je svoje "neotuđivo dostojanstvo savjesti" znao posvjedočiti sve do mučeništva.[7] Zajedno sa sv. Ivanom Fisherom, njegov se spomen održava 22. lipnja 2020. god., na dan kada je 1535. godine bilo održano pogubljenje sv. Ivana Fishera.
Od 1980. godine, Thomasa Morea, kao "mučenika reformacije", zajedno sa sv. Ivanom Fisherom spominje i Anglikanska crkva, na obljetnicu Moreove smrti 6. srpnja.[8]
Engleska crkva do danas nije u zajedništvu s Katoličkom crkvom, i s vremenom je poprimila dosta protestantskih značajki. U procesu oduzimanja imanja Crkvi i zabranjivanja veza katolika Engleske i Walesa s Rimom, pogubile su državne vlasti - polazeći od istog Zakona o vrhovništvu, koji je donesen kao odgovor na neobični zahtjev Henrika VIII. za poništenje njegovog braka koji je trajao desetljećima - mnogo stotina katolika, od kojih je Katolička Crkva 285 proglasila blaženima, a kanonizirala njih 43.[9] Pretežni dio njih je bio ubijen na najokrutniji način, tako da ih se najprije vješalo, potom još žive davilo u vodi i na kraju raščetvorilo.[10] Zakon o vrhovništvu je 1554. godine stavila izvan snage kraljica Marija I., ali je zakon odgovarajućeg sadržaja ponovo donijet za kraljice Elizabeta I. 1558. god.; do danas je ostala na snazi njegova točka VIII., prema kojoj je engleskom monarhu "temeljem autoriteta Parlamenta" povjereno upravljanje Engleskom crkvom - makar je u međuvremenu dana sloboda djelovanja i drugim vjerskim zajednicama.[11] U Škotskoj je odgovarajući zakon donesen 1560. godine pod imenom Papal Jurisdiction Act; od tog je zakona do danas ostala na snazi odredba da Papa nema jurisdikcije u Škotskoj, nego da u vjerskim pitanjima sude škotski sudovi i odlučuju druga državna tijela.[12] S obzirom na to da je katolička hijerarhija obnovljena u Velikoj Britaniji tijekom 19. stoljeća bez pribjegavanja državnih vlasti tome zakonu, jasno je da odredbe zakona koje zabranjuju i propisuju kazne zbog poslušnosti vjerskom vodstvu Pape više nisu u primjeni. U Engleskoj ima danas preko 4 milijuna pripadnika Katoličke crkve.[13]
- ↑ Katolički kalendar za 2016. godinu Arhivirana inačica izvorne stranice od 18. siječnja 2017. (Wayback Machine), Bijakova.com. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
- ↑ BBC. Svibanj 2016. Thomas More: saint or sinner? (engleski). HistoryExtra. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
- ↑ Alison Weir. Vid Jakša Opačić (ur.). Šest žena Henrika VIII. Mozaik knjiga
- ↑ Henry Ansgar Kelly, Louis W. Karlin, Louis J. Karlin, Gerard Wegemer. Thomas More's Trial by Jury: A Procedural and Legal Review with a Collection of Documents. str. 217 (engleski)CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ↑ Verbum.hr. 20. rujna 2018. Sv. Thomas More poučava kako naći utjehu u nevoljama. Bitno.hr. Pristupljeno 3. kolovoza 2020.
- ↑ Ivan Pavao II. 2016., drugi ispravljeni prijevod na hrvatski jezik. Katekizam Katoličke Crkve (PDF). Hrvatska biskupska konferencija. Pristupljeno 2020-08-03 Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|date=(pomoć) - ↑ Za kakvoga političara katolik ne smije glasovati?[neaktivna poveznica], Frama Posušje, Objavio: Glas Koncila, 5. rujna 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2017.
- ↑ The Church of England:Holy Days (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 25. prosinca 2018. Pristupljeno 31. srpnja 2020.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ↑ RITE OF BEATIFICATION OF 85 ENGLISH MARTYRS, HOMILY OF JOHN PAUL II (engleski). Sveta Stolica. 22. studenoga 1987. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
- ↑ Andrew Atherstone. 2011. The Canonisation of the Forty English Martyrs: An Ecumenical Dilemma. Recusant History, 30(4), 573-587. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
- ↑ Act of Supremacy 1558 (engleski). Legislation.gov.uk. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
- ↑ Papal Jurisdiction Act 1560 (engleski). Legislation.gov.uk. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
- ↑ F. L. Cross and E. A. Livingstone. 2009. Roman Catholic Church in England and Wales after the Reformation. Oxford Reference. Pristupljeno 31. srpnja 2020.
