Ottmar Hitzfeld
| Ottmar Hitzfeld | ||
|---|---|---|
| ||
| Država |  Njemačka
| |
| Osobni podatci | ||
| Puno ime | Ottmar Hitzfeld | |
| Nadimak | der General | |
| Rođenje | 12. siječnja 1949. Baden-Württemberg, Zapadna Njemačka | |
| Klub | ||
| Trenutačni klub | Nogometna mirovina | |
| Pozicija | napadač | |
| Mlađi uzrasti | ||
| 1960. – 1967. | TuS Stetten | |
| Igračka karijera* | ||
| Godina | Klub | Nast. (gol.) |
| 1967. – 1971. 1971. – 1975. 1975. – 1978. 1978. – 1980. 1980. – 1983. |
FV Lörrach Basel Stuttgart Lugano Luzern |
92 (66) 80 (38) 55 (35) 72 (30) |
| Reprezentativna karijera** | ||
| 1972. |  Njemačka
|
6 (5) |
| Trenerska karijera | ||
| 1983. – 1984. 1984. – 1988. 1988. – 1991. 1991. – 1997. 1998. – 2004. 2007. – 2008. 2008. – 2014. |
Zug Aarau Grasshopper Borussia Dortmund Bayern München Bayern München  Švicarska
| |
| Bilješke | ||
|
* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima zadnji su put ažurirani 2. srpnja 2014. ** Godine u reprezentaciji: prvi nastup – zadnji/posljednji nastup.
| ||
| Portal o životopisima | ||
| Portal o športu | ||
Ottmar Hitzfeld (Lörrach, Baden-Württemberg, 12. siječnja 1949.) njemački je bivši nogometaš i umirovljeni nogometni trener,[1] s nadimkom der General ("general").[2]
S ukupno 18 velikih naslova, većinski osvojenih s Grasshopperom, B. Dortmund i Bayern Münchenom, Hitzfeld je najuspješniji njemački trener, ali i jedan od najistaknutijih u povijesti nogometa. Dvaput je odabran za "Svjetskog trenera godine". Uz to, Ottmar Hitzfeld je uz Ernst Happela, Joséa Mourinha i Carla Ancelottija, jedini trener koji je Kup/Ligu prvaka osvojio s dva različita kluba.
Ottmar Hitzfeld je igrao nogomet kasnih 1960-ih u TuS Stettenu i FV Lörrachu, njemačkim niželigašima, dok ga nije primijetio veliki švicarski FC Basel, kojem se pridružio 1971. godine.[3] S njim je 1973. i 1975. osvojio švicarsko prvenstvo, a u sljedećoj sezoni je postao najbolji strijelac lige.[1] 1975. godine, osvojio je kup s Baselom.[4]
Sačivao je status amatera, da bi mogao nastupiti na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu. Na Igrama je, između ostalih, igrao s Uli Hoeneßom, kasnije igračem Bayern Münchena i generalnim menadžerom, koji ga je 1990-ih zaposlio kao trenera kluba. Jedan od najzabilježenijih događaja na turniru, bio je prvi nogometni susret reprezentacija Istočne i Zapadne Njemačke. Zapadna Njemačka je poražena rezultatom 2:3, i nije uspjela doći do polufinala. Hitzfeld je zabio jedan od pet golova na toj utakmici.
1975. godine, 26-godišnji Hitzfeld je otišao u tadašnjeg drugoligaša VfB Stuttgarta. Nakon dvije godine, u kojim je postigao 33 gola u 55 ligraških utakmica[5] - u jednoj utakmici je čak šest pogodaka potigao, što je i dalje rekord - momčad je prošla u prvu ligu (Bundesligu). U prvoj ligi, klub je završio na sjajnom čtvrtom mjestu. Hitzfeld je postigao pet pogodaka u 22 utakmica.[5]
Nakon tri godine u Stuttgartu, Hitzfeld se vratio u svoj od tada drugi dom, Švicarsku. Tamo je igrao od 1978. do 1980. u FC Luganu i FC Luzernu, gdje je i 1983. godine završio svoju igračku krijeru, s 34 godine.
Ottmar Hitzfeld je svoju prvu trenersku poziciju dobio u švicarskom FC Zugu, gdje je ostao godinu dana. 1984. otišao je u FC Aarau, kojeg je četiri godine trenirao. U njemu je osvojio svoj prvi trenerski naslov, švicarski kup 1988. Do tada, privukao je veliki švicarski klub Grasshopper iz Züricha. Od 1988. do 1991., osvojio je četiri trofeja s klubom, uključujući opet i švicarski kup.[6] Sljedeće godine, osvojio je i prvenstvo i kup, a Grasshopper je napustio obranom naslova 1991. godine.[7]
1991. godine, Hitzfeld je dobio ponudu od Bundesligaša Borussije Dortmund, koji je te godine završio kao deseti. U prvoj godini u Dortmundu, on i pomoćnik Michael Henke, s kojim će surađivati sljedećih 13 godina, odveli su klub do drugog mjesta u ligi, i prošli u Kup UEFA. Sljedeće sezone, Borussia je dosegla finale Kupa UEFA, ali je u obadvije urtakmice izgubila od Juventus. 1995. godine, Hitzfeld je osvojio svoje prvo njemačko prvenstvo s Dortmundom, koji je zadnji trofej osvojio 1989. godine. Obranili su naslov 1995./96., no pravi trijumf je uslijedio sljedeće godine: 1997., Dortmund završio kao trećeplasirani u ligi, ali je dosegao finale UEFA Lige prvaka, s novim susretom protiv Juventusa. Ovog je puta Borussia pobijedila, rezultatom 3:1 na Olympiastadionu München protiv jake talijanske momčadi, između ostalih sa Zidaneom, Deschampsom, i Vierijem amongst others.
Za svoj uspjeh, Hitzfeld je nagrađen prvom nagradom "Svjetskog trenera godine",[2] ali zbog neslaganja s klubom, otišao je iz Dortmunda, a nasljedio ga je Nevio Scala, koji je klub odveo do osvajanja Interkontinentalnog kupa.
1998. godine, Ottmar Hitzfeld je dobio posao u najuspješnijem njemačkom nogometnom klubu, Bayernu iz Münchena. U prvoj godini u Bayernu, odveo je momčad do novog naslova prvaka u rekordnom vremenu. Međutim, momčad je izgubila u finalu DFB-Pokala od Werder Bremena na jedanaesterce. Najpoznatiji događaj u sezoni je bio njihov poraz u finalu UEFA Lige prvaka 1999. Finale je zapamćeno po dramatičnom preokretu Manchester Uniteda u sudačkoj nadoknadi. Bayern je cijelu utakmicu vodio 1:0, ali je Manchester postigao dva pogotka u sudačkoj nadoknadi, što je Bayern osudilo na nevjerojatan poraz.
Slljedeće sezone, Bayern je osvojio domaći kup i prvenstvo. Sljedeću su sezonu jedva osvojili. U zadnjem kolu, Hitzfeldova momčad je trebala pobjedu Unterhachinga protiv Leverkusena da bi osigurala naslov. Pobijedili su i u finalu kupa protiv Werdera, momčad koja je Bayern pobijedila u prošlom finalu. U Ligi prvaka, Bayern je zaustavljen u četvrtfinalu, izgubivši od kasnijeg pobjednika, Real Madrida.
Sezone 2000./01., Hitzfeld je odveo Bayern do trećeg uzastopnog osvajanja Bundeslige, ali i do osvajanja Lige prvaka, pobijedivši Manchester United i Real Madrida u na putu do finala. U finalu, klub iz Münchena je ovog puta pobijedio, i to na jedanaesterce protiv španjolske Valencije. Ovaj naslov je Hitzfelda učinio jedinim trenerom nakon Ernst Happela, koji je Ligu prvaka osvojio s dva različita kluba. Opet je osvojio nagradu "Svjetskog trenera godine",[7] ali je ovog puta i dalje ostao u klubu, osvojivši Interkontinentalni kup. U finalu pobijedili su Bocu Juniors, golom Samuela Kuffoura u produžetcima, što je bio još jedan razlog za slavlje der generala i njegove momčadi.
U sezoni 2002./03., Bayern je opet dominirao njemačkim nogometom, osiguravši naslov četiri kola prije kraja. S 3:1 pobjedom protiv Kaiserslauterna, Hitzfeldova momčad je osvojila i kup. Kad je uslijedila sezona slabije igre i bez naslova, klub je otpustio 55-godišnjeg trenera.
Ottmar Hitzfeld je dobio ponudu za preuzimanje vodstva njemačke reprezentacije, ali ju je odbio zbog odmora.[8] 1. veljače 2007., zbog otkaza Felixa Magatha, vrato se u Bayern München. Nade da će uspjeti odvesti Bayern do novog osvajanja Bundeslige,[9] nisu se ostvarile. Bayern je zasjeo na četvrto mjesto, i nije se kvalificirao u UEFA Ligu prvaka, nakon više od desetljeća.
Multimilijunska vrijednost mnogih pojačanja prije nove sezone, pomogla su Hitzfeldu do nove dominnacije u Njemačkoj, osvojivši DFB-Ligapokal, DFB-Pokal, i Bundesligu 2007./08. Nakon raznovrsnih utakmica u Kupu UEFA 2007./08, izgubili su u četvrfinalu visokim rezultatom od 4:0 protiv kasnijih pobjednika Zenit Sankt Peterburga. Tijekom sezone, Hitzfeld je dobio otkaz, a nasljedio ga je Jürgen Klinsmann.
Hitzfeld je postao izbornik Švicarske nogometne reprezentacije na ljeto 2008. godine na kojoj se zadržao sve do 2014. kada je otišao u mirovinu.[1]
- ↑ a b c Ottmar Hitzfeld. weltfussball.de. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 3. svibnja 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
- ↑ a b Ottmar Hitzfeld, General a.D. bundesliga.de. 17. svibnja 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 21. svibnja 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
- ↑ Ottmar Hitzfeld. transfermarkt.de. srpanj 2008. Pristupljeno 2008-08-17 Provjerite vrijednost datuma u parametru:
|year=(pomoć) - ↑ 1973/74 bis 1982/83. Službena stranica FC Basela. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008.
- ↑ a b Ottmar Hitzfeld. fussballdaten.de. 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008. (njem.)
- ↑ Nationale Erfolge. 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. listopada 2007. Pristupljeno 17. kolovoza 2008. Zanemaren tekst "publisher Službena stranica Grasshopper Club Züricha" (pomoć) (njem.)
- ↑ a b Ottmar Hitzfeld. WorldSoccer. 2. rujna 2003. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008.
- ↑ Ottmar Hitzfeld odbija punudu za izbornika Njemačke. German News. 1. travnja 2004. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. prosinca 2008. Pristupljeno 17. kolovoza 2008.
- ↑ Hitzfeldov povratak vraća snove o slavi. 1. veljače 2007. Pristupljeno 18. kolovoza 2008.
| |||||||||||||||||||||||||||
