Kolenda
Kolenda je stari običaj čestitanja. Koleda je nazvana prema latinskom glagolu caleo što znači „čestitati, zazivati, pozivati, sazivati”.
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi poznati su još nazivi: kolendra (u Splitu i okolici), koledva (u Belom na otoku Cresu), a izvođači se nazivaju koledaši, kolendaši, kolendraši, koledvaši i kolojani (u Zlarinu kod Šibenika), koleđani (kod Hrvata u Rumunjskoj, a u Gdinju na Hvaru ophod se zove koleđanje), junaki i ditići kod gradišćanskih Hrvata. Nazivaju se i koledvači, koleđani, kolijani. U Jelsi na Hvaru ophod se naziva koleđanje, kolendanje, kolejanje.[1] U Istri, Hrvatskom primorju, pa i Lici nazivaju se i fiole (prema pripjevu fiole).[2]
Najstariji je spomen kolede kod Bugara u 9. stoljeću, a nalazi se u Sinajskom trebniku. U Rusiji se koledovanje spominje u 11. stoljeću. Najstariji pisani tragovi u Hrvata nalaze se u Statutu Dubrovačke Republike iz 1272. godine.[3] U tim zapisima se spominje badnjak kojega su pomorci unosili u Knežev dvor te ga polagali na vatru, čestitajući knezu pjesmom. Knez ih je za pjesmu nagrađivao. U Statutu se spominju i novogodišnji čestitari, obično mesari, mlinari i ribari koji su također čestitali knezu te pomorski kapetani i mornari koji su čestitke upućivali dubrovačkom nadbiskupu. Ne postoji pisani trag da li su oni u tim prigodama pjevali, ali se u tome ipak mogu prepoznati elementi kasnijih kolenda.[4] Na prijelazu u 19. stoljeće kolendari su uoči dana pojedinih svetaca te Božića, Nove godine ili Sveta tri kralja pjevale kolende na ulicama i pred vratima prijatelja ili rodbine.[4] Grupe kolendara obično su pjevale cijelu noć, a domaćini su ih častili suhim smokvama, narančama, rogačima, raznim slasticama, sokovima, vinom, rakijom, a u novije vrijeme i novcem. Drevni se običaji u novije vrijeme modificiraju. Više od dvije decenije koprivnička tradicija je koledanje u humanitarne svrhe, a počinje na Badnjak u sedamnaest sati. U Dubrovniku se koledva ispred Vijećnice na Badnji dan kad odzvoni podne. Koledarski ophodi susreću se u Poljskoj, Sloveniji, Srbiji, Mongoliji, Bugarskoj, Češkoj i dr.
Koledarske pjesme izvode se u skupinama koje najčešće čini pet do sedam mladića. Kod gradišćanskih Hrvata koledarska je skupina brojala dvadesetak mladića. Koledari idu od kuće do kuće pjevaju, čestitaju imendan ili blagdan koji je toga dana te traže simbolične darove. Koledare su ponekad činili momci i djevojke zajedno. Pokatkad su to bili samo odrasli ljudi, a ponekad muška djeca. Koledari od Sv. Martina do Sveta tri kralja obilaze ulice, kuće i stanove pjesmom (kolendom) nazdravljaju, i čestitaju imendan u onim kućama gdje žive Martin, Martina, Katarina. Barbara, Nikola, Lucija. Također koledari čestitaju Badnji dan, Božić, Stjepandan, Ivandan, Silvestrovo, Novu godinu i Sveta tri kralja. Kolendari mogu nositi i razne glazbene instrumente, najčešće mandoline, gitare i harmonike, čijim sviranjem uljepšavaju kolendu. Koledarski su ophodi trodijelni. Prvi je dio pjevanje pod prozorom, pred kapijom ili vratima doma, a drugi i treći dio izvodili su se u domu domaćina. Uvod čini pozdrav ukućanima. U središnjem dijelu spominju se ukućani poimence. Najprije se pravim imenom obraća najstarijem i ujedno ukućaninu (domaćinu), zatim njegovoj ženi, sinovima, kćerima po uzrastu i mogućim gostima. Završni dio kolede sastoji se od rima kojima koledari traže darove. Koledari se simbolično nagrađuju. U tradicijskoj kulturi Hrvata posjeti koledara smatrani su čašću i pridonosili su jačanju prijateljstva i boljem povezivanju mještana te općem dobrom raspoloženju u vrijeme adventskih, božićnih i novogodišnjih blagdana.[1]
Poseban način tradicionalnog oblika pjevanja čine ženske kolende. Karakteristične su za područje dubrovačkog kraja. Melodiju jednostavnog opsega izvodi više pjevačica jednoglasno. Mijenjajući se u manjim skupinama, svaka skupina svoj stih ponavlja dva puta. Zapisi iz 18. stoljeća, koje je istražila Lidija Bajuk, svjedoče nam o izvođenju ženskih kolendi u vrijeme Došašća. Izvodile su se u selima Smokovljani, Visočani, Doli i Lisac zapadnoga Dubrovačkog primorja. Prema lokalnim kazivačicama i samom sadržaju tih kolendi pretpostavlja se da se radi o obredno-običajnim napjevima. Također, može se pretpostaviti da su napjevi predstavljani u novogodišnjim praksama starovjernih Slavena.
Koleda znači: skupno pjevanje muške djece, mladića pa i odraslih ljudi; pjevanje (kolendanje) mladića djevojci pod ponistrom; obred, ophod, pjesma, čestitanje; božićni kruh, božićno darivanje, božićna vatra, božićna slama koja se na Badnju večer prostirala po sobi. Koleda znači i krijes koji se pali(o) na Jurjevo (23. travnja) i na Ivandan (24. lipnja) te krijes koji se palio za vrijeme biranja seoskih kraljeva.[5] Koledom su se nazivale obredne vatre koje su palili uskoci. Kod gradišćanskih Hrvata koledati znači prositi (tražiti darove).[6] U požeškom kraju pjesme koje su na Uzašašće izvodili križari nazivaju se koledarske pjesme ili koledarke.
- ↑ a b Marko Dragić, Koledanje i veselanje u hrvatskoj tradiciji. Zbornik radova Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, 1 / 2008.
- ↑ Milovan Gavazzi, Godinu dana hrvatskih narodnih običaja. III izdanje, Zagreb, Hrvatski sabor kulture. 1991. str. 201.
- ↑ Pjesme, priče, fantastika – Maja Bošković-Stulli (Nakladni zavod Matice hrvatske: Zavod za istraživanja folklora, 1991. ISBN 8681149180)
- ↑ a b Dulist – Ođe, ođe, nazdravlje Vam, pristupljeno 23. prosinca 2010.
- ↑ Ivan Lozica, Poganska baština, Golden marketing. Zagreb, 2002. str. 173-176.
- ↑ Martin Meršić; Vinko Žganec, Jačkar (hrvatske narodne jačke iz Gradišća), Čakovec, Novinsko-izdavačko i štamparsko poduzeće. 1964. str. 139.
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||
| |||||