Idi na sadržaj

Masakr u Bijeljini

Koordinate: 44°45′N 19°13′E / 44.750°N 19.217°E / 44.750; 19.217
Ovo je bio istaknuti članak mjeseca.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Masakr u Bijeljini
Ron Havivova slika prikazuje kako pripadnik Srpske dobrovoljačke garde šuta Bošnjakinju na samrti nakon strijeljanja
LokacijaBijeljina, Bosna i Hercegovina
Koordinate44°45′N 19°13′E / 44.750°N 19.217°E / 44.750; 19.217
Datum1–2. april 1992.
MetaBošnjaci[a]
Vrsta napadamasovno ubistvo, strijeljanje
Mrtvih48–78 (prema nekim izvorima mnogo više)
PočiniociSrpska dobrovoljačka garda, Mirkovi četnici
SaučesniciJNA

Masakr u Bijeljini označava ubistva između 48 i 78 civila kojeg su počinile srpske paravojne grupe u Bijeljini tokom 1. i 2. aprila 1992. za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Većina ubijenih bili su Bošnjaci. Ubijani su i pripadnici drugih naroda, kao i Srbi koje su lokalne vlasti smatrale nelojalnim. Ubistva su počinile lokalne paravojne grupe poznate kao Mirkovi četnici i Srpska dobrovoljačka garda (SDG, poznata i kao Arkanovi tigrovi, srbijanska paravojna grupa koju je predvodio Željko Ražnatović aka Arkan). SDG je bila pod komandom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koju je kontrolirao tadašnji predsjednik Srbije Slobodan Milošević.

U septembru 1991, vlada samoproglašene Srpske Republike Bosne i Hercegovine proklamirala je srpsku autonomnu oblast sa sjedištem u Bijeljini. U martu 1992, referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine prošao je ogromnom podrškom Bošnjaka i Hrvata, dok je dobar dio Srba bojkotirao glasanje ili im je glasanje spriječeno kroz samoproglašene vlasti. Slabo organizirana, lokalna bošnjačka paravojna grupa Patriotska liga uspostavljena je kao odgovor na proklamiranje Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Na 31. mart, Partiotska liga u Bijeljini je izazvala borbu lokalnih Srba i SDG-a. Na 1–2. april, SDG i JNA su preotele Bijeljinu uz malo otpora; ubistvima, silovanjima, pretresima kuća i pljačkanjima imovine. Ove poteze je opisao historičar genocida, prof. Eric D. Weitz na Gradskom koledžu u New Yorku. Profesor Michael Sells na Univerzitetu u Chicagu zaključio je da su [paravojnici] dovedeni da izbrišu historiju kulture bošnjačkog naroda Bijeljine.

Oko 3. aprila, Vojska Republike Srpske uklonila je tijela masakriranih u očekivanju dolaska delegacije Vlade Republike Bosne i Hercegovine sa zadatkom istrage o tome šta se dogodilo. Jedan dio izvora iznio je broj ubijenih civila na stotine ili moguće hiljadu, ali su Haški tribunal (ICTY) i tužilaštvo Republike Srbije za ratne zločine bili samo u mogućnosti potvrditi između 48 i 78 ubistava. Poslijeratne istrage su dokumentirale ubistva nešto iznad 250 civila svih etniciteta u općini Bijeljina tokom rata. Nakon masakra, uslijedila je kampanja masovnog etničkog čišćenja nesrpskog stanovništa, sve su džamije porušene, a uspostavljeno je devet logora. Većina žrtava ubistava u Bijeljini nije zvanično popisana kao civilna žrtva rata, nego im se kao razlog smrti navodi "prirodna smrt."

Od decembra 2014, lokalni sudovi nisu nikoga gonili za ubistva, niti ijedan pripadnik SDG nije proceusuiran za bilo koji zločin koje je jedinica vršila u Bijeljini ili drugdje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini. Miloševića je Haški tribunal optužio i osudio za iznošenje genocidne kampanje koja uključuje Bijeljinu i druge lokacije, ali je umro tokom procesa. Lideri Republike Srpske Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik su osuđeni za protjerivanje i prisilna premještanja u etničkom čišćenju koje je pratio masakr. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, služi kaznu za masakr i ostale zločine protiv čovječnosti izvršene u Bijeljini. Na kraju rata, manje od 2.700 Bošnjaka je i dalje živjelo u općini u odnosu na prijeratnu populaciju od 30.000. Srbi u Bijeljini slave 1. april kao tzv. "dan odbrane grada", a ulice u gradu nose imena po pripadnicima SDG.

Pozadina

[uredi | uredi izvor]
Bijeljina u BiH
Bijeljina u BiH
Pozicija grada Bijeljine u Bosni i Hercegovini

Prema popisu iz 1991, općina Bijeljina je imala oko 97.000 stanovnika. Demografske proporcije su približno bile 59% Srbi, 31% Bošnjaci i 10% je pripadalo ostalim.[3] Grad Bijeljina je imala 36.414 stanovnika, od kojih su 19.024 bili Bošnjaci (ili 52% gradske populacije), dok su Srbi bili druga najveća etnička grupa u gradu.[4]

Tokom 1990, grupa oficira Jugoslavenske narodne armije (JNA) srpske nacionalnosti i stručnjaka iz Odjela psiholoških operacija JNA razvili su RAM Plan[5] s ciljem organiziranja Srba van Srbije, učvršćujući kontrolu Srpske demokratske stranke (SDS) i pripremajući oružje i municiju.[6] Godine 1990. i 1991, Srbi u SR Hrvatskoj i SR Bosni i Hercegovini proglasili su tzv. "srpske autonomne oblasti" sa težnjom da ih kasnije spoje u tzv. "homogenu srpsku teritoriju".[7][8] Ranije od septembra i oktobra 1990, JNA je počela naoružavati bosanske Srbe i organizirati ih u miliciju.[9] Iste te godine, JNA je razoružala Teritorijalnu odbranu Bosne i Hercegovine (TORBiH).[10] Do marta 1991, JNA je distribuirala oko 51.900 pušaka srpskim paravojnim formacijama i 23.298 pušaka SDS-u.[9] Kroz 1991. i ranu 1992, SDS je snažno srbizirala policiju u cilju da poveća srpsku političku kontrolu.[10] U septembru 1991, Bijeljinu su bosanski Srbi uzeli kao sjedište za SAO Bijeljinu, koja se do novembra zvala SAO Sjeveroistočna Bosna, da bi opet u decembru promijenila ime u "SAO Semberija".[11] Kao odgovor, lokalni Bošnjaci su uspostavili paravojnu Patriotsku ligu Bosne i Hercegovine, skraćenog naziva Patriotska liga.[12]

U januaru 1992, skupština SDS-a je proglasila tzv. "Republiku srpskog naroda Bosne i Hercegovine" i Radovan Karadžić, njen budući predsjednik, izjavio je da "ujedinjena Bosna i Hercegovina više ne postoji".[13] U martu, bosanski referendum o nezavisnosti prošao je sa nadmoćnom podrškom Bošnjaka i Hrvata, što je bojkotovala većina bosanskih Srba.[12] SDS, koja je tvrdila da proglašavanje nezavisnosti može uzrokovati to da Srbi postanu "nacionalna manjina u islamskoj državi",[13] angažovala je neregularne naoružane jedinice da blokiraju isporuku glasačkih kutija, a bacali su i letke podstičući bojkot.[14] Bez obzira na to, hiljade Srba u većim centrima je sudjelovalo u referendumu i glasalo za nezavisnost,[15] dok se nekoliko ozbiljnih incidenata desilo širom Bosne i Hercegovine.[12] Prema historičaru Noelu Malcolmu, "koraci koje su preduzeli Karadžić i njegova stranka – [proglašavajući srpske] "autonomne regije", naoružavanje srpske populacije, manji lokalni incidenti, besprekidna propaganda, zahtjev za "zaštitom" od federalne armije [JNA] – učinili su isto ono što se desilo u Hrvatskoj. Nekoliko posmatrača je sumnjalo da je isti plan bio u operaciji."[16] Bijeljina je bila strateški značajna zbog svog položaja, koji je dopuštao lahak pokret vojnih lica, oružja i dobara u Posavinu i Bosansku krajinu gdje su se srpske snage okupljale.[17]

Istraga bosanske delegacije i odgovor

[uredi | uredi izvor]

Srpske snage su naredile uklanjanje tijela ubijenih, u očekivanju delegacije visokopozicioniranih bosanskohercegovačkih predstavnika uoči dolaska na 4. april. Delegaciju su sačinjavali Biljana Plavšić, srpska predstavnica Predsjedništva; Fikret Abdić, bošnjački predstavnik; hrvatski ministar odbrane, Jerko Doko; te šef osoblja JNA 2. Vojnog distrikta, general Dobrašin Praščević.[18] Poslao ih je Izetbegović u cilju istrage navedenih zlodjela.[19] Isti dan, JNA se premjestila u Bijeljinu, ali je nasilje nastavljeno.[20] Aprila 4, SDG je sebe osnovala u lokalnom sjedištu SDS-a. Lokalna policija, koja je bila uključena u hapšenju gradskog predsjedništva Stranke demokratske akcije (SDA), priključila im se na nekoliko dana, kao i pripadnici paravojne grupe Bijeli orlovi, te pripadnici lokalne Teritorijalne odbrane (TO).[21] Srpske zastave su postavljene na dvije džamije u Bijeljini,[22] kao i kontrolni punktovi i blokade ceste, kako bi spriječili novinare i evropske posmatrače da uđu. Delegacija je posjetila krizni štab i vojne objekte gdje su informisani o situaciji.[21]

Tokom posjete, Plavšićka je zatražila od Arkana prebacivanje kontrole Bijeljine u ruke JNA. Arkan je odbio, pozivajući se na nedovršen posao, te je rekao da je sljedeći na redu Bosanski Brod. Plavšić je naknadno povukla zahtjev i pohvalila Arkana za "zaštitu" bijeljinskih Srba od Bošnjaka.[18] Nazvala ga je "srpskim herojem ... koji je bio spreman da da svoj život za svoj narod ", dodajući da "mi trebamo takve ljude".[23] Ona mu je zahvalila i poljubila Arkana javno na šta su lokalni članovi SDS-a odgovorili sa "uzvicima odobrenja".[18] U razgovoru sa Cedricom Thornberryjem, predstavnikom UNPROFOR-a, ona je opisala Bijeljinu kao "oslobođeni" grad.[18] Abdić je prvobitno vraćen uz prijetnje vatrenim oružjem,[24] ali su mu kasnije odobrili da uđe,[19] nakon čega ga je Arkan zadržao u pritvoru, dok Plavšićka nije došla da ga oslobodi.[25] "Bijeljina je bila praktično prazna," sjeća se. "Sastao sam se sa lokalnim autoritetima, rekli su mi šta se desilo, ali tamo nije bilo nijednog Muslimana, tako da mi nismo mogli razgovarati o problemu u cjelini. Muslimani nisu odgovorili na naš apel. Bili su preplašeni da izađu van, i posebno uplašeni da pričaju o tome ikako."[19] General Sava Janković, komandant 17. korpusa JNA, izjavio je:[26]

Veliki utjecaj propagande SDS-a i Arkana osjećala se u 38. [Partizanskoj diviziji] i 17. [Miješanog artiljerijskog brigadi], zbog koji su neki [regruti] napustili svoje jedinice s oružjem. ... Situacija na teritoriji je ekstremno složena. Grad Bijeljina je pod kontrolom SDS-ovih i Arkanovih ljudi, koji čak ne dozvoljavaju našoj protivtenkovskoj jedinici da dosegne osređene poziije u gradu. Tamo je 3.000 izbjeglica u barakama i području Kooperativnog centra u Patkovači. Tim iz bh. Predsjedništva kojeg vode Fikret Abdić, Biljana Plavšić, šef osoblja 2. Vojnog distrikta i komandir 17. Korpusa, bili su u Bijeljini u barakama od 12:00 sati.

"U narednim danima," predviđa on, " dalje pogoršanje cjelokupne sigurnosne i političke situacije se očekuje. Postoji prijetnja da se se međuetnički sukobi u Posavini i Semberiji mogu raširiti na ostale dijelove zone odgovornosti ... Direktne vojne provokacije od paravojnih formacija SDA, HDZ [Hrvatske demokratske zajednice] i SDS-a protiv komande i jedinica također su moguće, kao i njihovi napadi na vojna skladišta i izolovana postrojenja."[26] Isti dan, Ministar odbrane BiH Ejup Ganić i hrvatski članovi vladine koalicije zatražili su od Izetbegovića da mobilizira TORBiH[20] zbog nemogućnosti da JNA zaustavi nasilje.[10] Izetbegović je opisao slike koje su dolazile iz Bijeljine kao "nevjerovatne". "Mislio sam da je to fotomontaža," on je objasnio. "Nisam mogao vjerovati očima. Nisam mogao vjerovati da je to moguće."[27] On je opisao preotimanje kao "kriminal", te je rekao kako smatra odgovornom JNA za pad Bijeljine jer je "pasivno stajala i gledala šta se dešava".[28] Izetbegović je mobilizirao Teritorijalnu odbranu kasnije tog dana kako bi "omogućio da narod brani sebe ... od budućih Bijeljinaca". Srpski članovi bosanskog predsjedništva, Plavšić i Nikola Koljević, osudili su mobilizaciju kao nezakonitu i dali ostavke.[10] Aprila 8, Izetbegović je proglasio "stanje neposredne ratne opasnosti".[29] JNA je odbacila zahtjeve bosanskog Predsjedništva da vrati oružja TORBiH-a koja su konfiskovali 1990. godine.[10] Karadžić i vodstvo bosanskih Srba koristili su Izetbegovićev zahtjev za mobilizacijom kao izgovor za nezavisnošću i mobilizirali Općinki krizni štab, rezervne policijske jedinice i TO snage.[30]

Provokacija, preotimanje i masakr

[uredi | uredi izvor]

Željko Ražnatović ("Arkan"), lider Srpske dobrovoljačke garde, proveo je mjesec dana u Bijeljini planirajući borbu prije napada.[31] Na 30. mart 1992, Blagoje Adžić, načelnik generalštaba JNA, objasnio je da je armija "spremna štititi Srbe od otvorene agresije".[32] Borbe su otpočele u Bijeljini na 1. april, nakon što su lokalni Srbi i pripadnici SDG-a bacali bombe u prodavnice,[33] kao i u bošnjačke kahvane,[31] provocirajući slabo organiziranu Patriotsku ligu u oružani sukob.[10][34][29] Oko hiljadu[31][34] pripadnika SDG-a i Mirkovi četnici,[35] paravojna formacija koju je predvodio Mirko Blagojević, sudjelovali su zauzimanjem važnih struktura u gradu.[36] Prema novinaru i političkom analitičaru Milošu Vasiću, Bijeljinu je branilo samo 35 ili 38 bosanskih policajaca.[37] Prema Haškom tribunalu (ICTY), Bijeljina je bila "prva općina Bosne i Hercegovine koju su zauzeli bosanski Srbi 1992. godine".[36] Bez obzira na prosrpske aktivnosti armije JNA tokom hrvatskog rata za nezavisnost, predsjedavajući predsjedništva, Alija Izetbegović, očito je vjerovao da će JNA djelovati drugačije u Bosni i Hercegovini, te je zatražio da JNA brani Bijeljinu od SDG.[20]

Na 1–2. april 1992, grad su opkolile snage JNA,[36] navodno da zadrže mir.[10] Prema Human Rights Watchu (HRW), srpske paravojne formacije koje su nosile fantomke preuzele su pozicije oko grada, uključujući snajperske pozicije na prozorima zadnjih spratova u zgradama.[38] Suočivši se s malo otpora,[39] SDG, pod komandom JNA[40] i izvještavanjem direktno srbijanskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću,[41] brzo su zauzeli Bijeljinu.[36] Artiljerijske jedinice granatirale su grad u koordinaciji s uličnim borbama.[42] Prema fotografu i novinaru Ronu Havivu, srpske snage su napale prve, s nekoliko autobusa vojnika koji su došli u grad, zauzimajući radio-stanicu i forsirajući lokalne Srbe da otkriju indentitete gradskih nesrpskih građana.[43] Panteri, paravojna grupa koju je predvodio Ljubiša Savić ("Mauzer"), koji je bio osnivač SDS-a,[44] također su učestvovali u napadu ili su došli nedugo zatim.[45] Zajedno sa SDG-om, počeli su kampanju nasilja nad lokalnim Bošnjacima i jednim dijelom Srba, izvršavajući nekoliko silovanja i ubistava, pretražujući kuće stanovnika i pljačkajući njihovu imovinu.[1] Naknadno, bosanskohercegovački predsjednik Izetbegović zadužio je JNA da zauzme Bijeljinu i zaustavi nasilje.[40] Na suđenju Karadžiću, bivši gradonačelnik Bijeljine Cvijetin Simić, svjedočio je da je jedina prava borba uzela maha u gradu na 1–2. april u krugu gradske bolnice, gdje se najviše ubistava desilo.[46]

Kako su borbe nastavile, SDS i bosanski Srbi kreirali su tzv. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS), nezavisnu srpsku policijsku snagu.[10] Prema HRW, obrazac nasilja, dopunjen sa "težnjom da se kreira Velika Srbija",[47] razvijen u Bijeljini, a kasnije ponovljen u ostalim općinama u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini od istih paravnojih grupa iz Srbije.[36] Ovaj obrazac je opisala UN-ova komisija stručnjaka slijedećim terminima:[48]

Prvo, paravojne snage bosanskih Srba, često sa podrškom JNA, preuzele su kontrolu područja. U više slučajeva, srpskim stanovnicima je naređeno da napuste područje prije nego nastupi nasilje. Domovi nesrpskih stanovnika, ciljani za uništenje, kao i kulturni i religijski spomenici, posebno crkve i džamije, bili su uništavani. Drugo, područje pada pod kontrolu paravojnih snaga koji teroriziraju nesrpske stanovnike sa naizmjeničnim ubijanjima, silovanjima i pljačkama. Treće, zauzetim područjem su upravljali lokalni srpski autoriteti, često uz paravojne snage. Tokom ove faze, nesrpski stanovnici su pritvarani, prebijani i ponekad prebacivani u logore gdje je nastavljano nasilje, uključujući masovna ubistva. Nesrpski stanovnici su često otpuštani sa poslova, a njihova imovina je oduzimana. Većina je tjerana da potpiše dokumente za odustajanje od prava na svoje domove prije nego što su deportirani u druge dijelove zemlje.

Tačan broj ubijenih u preotimanju grada je nepoznat.[49] Nekoliko izvora pretpostavlja broj između nekoliko desetina i hiljadu.[32][40][49][24][50][51] Prema ICTY, najmanje 48 civila je ubijeno od kojih su 45 bili nesrbi. Oko 3. aprila, lokalnim policajcima je naređeno da čuvaju mrtvačka kola koja su kupila tijela sa ulica i iz kuća grada.[21] Ubistva su bila eliticidna s ciljem brisanja kulturne historije[52] i uključivala su "političke lidere, biznismene i ostale prominentne Bošnjake",[49] ali su također uključivala žene i djecu.[21] Također je veći broj Srba ubijen koji su pokušali zaustaviti masakr.[2] Istrage Haškog tribunala su kasnije pokazale da je žrtvama pucano "u prsa, usta, sljepoočnicu, potiljak, nekima iz neposredne blizine" i da niko od njih nije nosio vojne uniforme.[21] Prema historičaru prof. Ericu D. Weitzu sa Gradskog koledža u New Yorku, ubijanje Bošnjaka u Bijeljini je bio genocidni čin.[2] Djela protiv civila u Bijeljini koje su počinile JNA i specijalne snage bili su pokušaj zastrašivanja i odvraćanja bosanske vlade i šire javnosti od ostvarivanja nezavisnosti.[53]

Haviv, kojeg je pozvao Arkan da snimi fotografije, bio je svjedok ubistava i jedna od njegovih slika, koja prikazuje kako pripadnik Srpske dobrovoljačke garde udara bošnjačku ženu na samrti, kasnije je objavljena u međunarodnim medijima uzrokujući to da Arkan objavi nalog za izvršenje smrtne kazne Haviva.[54][55] U međuvremenu, srbijanski državni radio, "Radio Beograd", izvijestio je da je Bijeljina "oslobođena" uz pomoć "pripadnika Srpske nacionalne garde Semberije i Majevice, u kooperaciji sa srbijanskim dobrovoljcima, Arkanovim ljudima i srpskim 'radikalima'".[31]

Etničko čišćenje, rušenje džamija i pritvaranje

[uredi | uredi izvor]

SDG je ostala u Bijeljini do kraja maja 1992.[18] General Manojlo Milovanović, šef stožera Vojske Republike Srpske (VRS), komentarisao je o Arkanovim aktivnostima u Bijeljini i Zvorniku u aprilu i maju 1992: "Povratak srpskih dobrovoljačkih jedinica iz Republike Srpske i Republike srpske krajine karakteriziran je dugim formacijama sastojeći se od transportera i tenkova i velikog broja kamiona. To je bio jasan znak pljačke."[56] ICTY je zaključio da su srpske snage ubile najmanje 52 ljudi, uglavnom Bošnjaka, između aprila i septembra 1992. u općini Bijeljina.[57] U aprilu, "organizirana kampanja" je počela uklanjati bošnjačku populaciju Bijeljine.[58] SDS u Bijeljini je iznio plan i predložio da bošnjačka porodica bude ubijena "na svakoj strani grada da se napravi atmosfera straha".[57] Na 23. septembar 1992, SDG i Mirkovi četnici predali su kontrolu Bijeljine SDS-u[31] i plan su izvrišile specijalne policijske jedinice Duška Malovića.[57] Na 24. i 25. septembar, u selu Bukreš, 22 ljudi (uključujući sedmero djece) istjerano je iz svojih domova i dovedeno u selo Balatun gdje su pobijeni i bačeni u Drinu.[59] Sumnja se da su ih ubili pripadnici Specijalne jedinice MUP-a RS pod nadzorom lokalne policije i bivše Državne bezbjednosti.[60][51] Sve je bilo pod izravnom komandom Miće Stanišića, tadašnjeg ministra MUP-a RS.[60] Masovno etničko čišćenje je počinjeno u devet logora koji su uspostavljeni prateći masakr.[57] Svih sedam džamija u Bijeljini je uništeno.[61] One su sistematski uništavane korištenjem eksploziva pod nadzorom policije i stručnjaka, a nakon što su srušene, ostaci su smaknuti pomoću vojne konstrukcijske opreme.[62] Drveće je zasađivano tamo gdje su bile džamije.[31]

"Državna komisija za slobodan transfer civilne populacije"[63] ili "Komisija za razmjenu populacije" kreirana je i predvodio ju je Vojkan Đurković, major u SDG-u,[64] i uključivala je Mauzerove "Pantere".[65] Njena svrha je bila potpuno istrijebiti sve nesrbe iz Bijeljine.[63] Đurković je tvrdio da su Bošnjaci napuštali dobrovoljno i rekao je da je Bijeljina bila "sveta srpska zemlja".[31] Prema njemu "nakon nekog vremena, narodni poslanici [bosanskih Srba], Milan Teslić i Vojo Kuprešanin, raširili su Komisiju u ime Kluba poslanika [Srpske demokratske stranke], a kasnije je Komisija odobrena od parlamenta Republike Srpske."[66] On je tvrdio da "putovanje [protjerivanje] je preduzeto na sljedeći način: Državna komisija za slobodan transfer civilne populacije je imala svoju dužnost da informiše Državnu bezbjednosnu službu Republike Srpske za to putovanje. Oni bi zatim, putem faksa, proslijedili to u ministarstvo Republike Srbije koja je imala nadležnost. Tranzit [prema Mađarskoj] bi se desio u po bijela dana, u podne."[67] Protjerivanja su nastavljena 1994. godine,[68] i u julu "sistematski program" je sproveden u cilju "protjerivanja preostalih Bošnjaka i iznude imovine i novca od njih".[69] Đurkovića je Arkan unaprijedio u potpukovnika 1995. godine.[66] Mauzerovi "Panteri" su kasnije postali specijalna jedinica VRS-a.[70] Mauzer je ubijen 2000. godine.[44]

Procesuiranje ratnih zločina

[uredi | uredi izvor]

Živimo sa bivšim ratnim zločincima, viđamo ih svaki dan na ulicama. – Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bijeljini[71]

Bosanski sudovi nisu podigli niti jednu optužnicu za ratne zločine za masakr. Godine 2008, Branko Todorović, predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava u Bijeljini, kritikovao je "letargično" i "neprihvatljivo ponašanje" pravosuđa Republike Srpske.[72] Ipak, od 2003. godine, procesuiranje ratnih zločina je uglavnom bilo pod nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.[73] Godine 2000, Međunarodna krizna grupa imenovala je tri osobe iz Bijeljine kao "potencijalno kažnjive zbog ratnih zločina":

  • Mirko Blagojević: za kojeg se tvrdi da je vodio Mirkove četnike, koji su imali udjela u napadu i u etničkom čišćenju Bijeljine.[35] Služio je kao šef Srpske radikalne stanke (SRS) u Bijeljini[71], sa sad je advokat.[74]
  • Vojkan Đurković: za kojeg se sumnja da je tjerao bošnjačke civile "da predaju sav svoj novac, vrijednosti i dokumente, i da potpišu predaju imovine".Također je prijavljeno da je radio sa Panterima i ostalim grupama u "prisilnom protjerivanju civilnog stanovništva".[35] Uhapšen je u novembru 2005, ali je pušten iz policijske stanice manje od mjesec dana kasnije.[75]
  • Jovan Aćimović: za kojeg se sumnja da je igrao veliku ulogu u zadnjoj inicijativi da izbriše Bošnjake iz Bijeljine nedugo prije potpisivanja Dejtonskog sporazuma u novembru 1995.[35] Navodno je nastavio iseljavati Bošnjake iz svojih kuća tokom perioda mira. Kasnije je postao član policije u Ugljeviku.[76]

Godine 1997, ICTY je tajno optužio Arkana za ratne zločine počinjene u Sanskom Mostu 1995, ali ne za one počinjene u Bijeljini.[77] U januaru 2000, navodno ga je ubila neidentifikovana osoba u hotelskom hodniku u Beogradu, tako da se on nije se suočio sa suđenjem.[78] Godine 1999, Milošević je optužen za provođenje genocidne kampanje koja je uključivala Bijeljinu i druga mjesta u Bosni i Hercegovini, među ostalim optužbama, ali je umro sredinom suđenja u martu 2006.[79] U februaru 2000, Plavšić i Momčilo Krajišnik, govornik Narodne skupštine Republike Srpske, optužen je za istu genocidnu kampanju u Bosni i Hercegovini, među ostalim optužbama.[80][81] Na 2. oktobar 2002, Plavšić se izjasnila krivom za progon nesrpske populacije u 37 općina u Bosni i Hercegovini, uključujući Bijeljinu. Ovo izjašnjavanje o krivici je došlo na osnovu sporazuma da tužilaštvo odbaci preostale optužbe. Ona je naknadno osuđena na 11 godina zatvora.[81] Na 27. septembar 2006, Krajišnik je proglašen krivim po pet tačaka zločina protiv čovječanstva, uključujući iste zločine kao kod Plavšićke u vezi sa progonom nesrpske populacije u općinama uključujući Bijeljinu, ali nije osuđen za genocid. Godine 2009, dobio je 20 godina zatvora.[80] Poslije služenja 2/3 kazne, Plavšić je puštena u oktobru 2009.[82] Krajišnik je pušten u augustu 2013, odsluživiši 2/3 kazne (uključujući vrijeme provedeno u pritvoru).[83]

Godine 2010, Srbijansko tužilaštvo za ratne zločine ispitivalo je Borislava Pelevića, bivšeg pripadnika SDG-a i pripadnika Narodne skupštine Srbije. Istraga je je na kraju prekinuta zbog nedostatka dokaza.[84] Godine 2012, bivši pripadnik SDG-a Srđan Golubović uhapšen je u Beogradu po zahtjevu tužilaštva za ratne zločine. Golubović je optužen uz optužnicu navodeći imena 78 žrtava. Clint Williamson, glavni tužilac, rekao je da se pripadnici SDG-a ne mogu identificirati jer njihova lica su bila prekrivena maskama.[84] Od oktobra 2014,[85] završni argumenti su zaključeni na suđenju Karadžiću, bivšem Predsjedniku Republike Srpske, za masakr,[86] i ostale zločine protiv čovječnosti počinjene na području Bijeljine, među ostalim mjestima, kao i za genocid u Srebrenici.[87] Od ICTY se očekivalo da presudi u slučaju Karadžić u prvoj polovini 2016. godine.[88]

Od decembra 2014. nijedan pripadnik SDG-a nije procesuiran za ubistva, silovanja i pljačke počinjene u Bijeljini,[89] ili bilo koji od zločina koji su navodno počinili pripadnici jedinice drugdje u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini.[90]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]

Istraživačko-dokumentacioni centar u Sarajevu je zabilježio 1.078 smrtnih slučajeva u općini Bijeljina tokom rata, uključujući približno 250 civila svih etničnosti.[91] Dosta smrtnih slučajeva u Bijeljini nisu zvanično popisana kao civilne žrtve rata dok njihove smrtovnice tvrde da su "umrli prirodnom smrću".[92] Nekoliko stotina Bošnjaka iz Bijeljine i Janje borilo se zajedno sa Srbima kroz rat u Vojsci Republike Srpske.[93] Nakon što je rat završio, manje od 2.700 ljudi iz predratne bošnjačke populacije od preko 30.000 i dalje je živjelo u općini Bijeljina (sam grad je imao 19.000 bošnjačkih stanovnika[4]). Većina se suočila sa poteškoćama pri vraćanju svojim domovima uz diskriminaciju od policije, tako što nisu mogli dobiti lične karte, ili prikopčati svoje telefonske linije. Lokalne vlasti spriječile su islamsku zajednicu da rekonstruira džamiju i, neko vrijeme, nisu dozvoljavali da ima svoje lokalno mjesto susreta. Značajnije bošnjačko sudjelovanje u politici i administraciji općine također je blokirano.[94] Od 2012, 5.000 Bošnjaka se vratilo u Bijeljinu.[51]

Godine 2007, kreirana je bijeljinska komisija za istinu sa četverogodišnjim mandatom. Držali su dva javna saslušanja 2008, ali do marta 2009, iako nije formalno raspuštena, komisija je praktično raspuštena kada je većina njenih članova dala otkaz. Faktorima za neuspjeh se smatraju uključenost komandanta koncentracionog logora Batković u svojoj delegaciji, ograničen pravni položaj, sporovi oko obima komisije i loše finansiranje.[95]

Lokalni Srbi slave 1. april kao "dan odbrane grada",[96][mrtav link][97] a ulice u gradu se zovu imenima Srpske dobrovoljačke garde.[98][51] Godine 2012, općinska boračka organizacija Bijeljine, općinski službenici i gradski lideri obilježili su priliku navodeći da "na ovaj dan srpski narod Semberije se organizirao da se odbrani i spriječi novi Jasenovac i notornu 13. Handžar diviziju."[74]

Napomene

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Pored stradalih Bošnjaka, poginuo je i određen broj Srba i pripadnika drugih naroda.[1][2]

Fusnote

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ a b International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 117.
  2. ^ a b c Weitz 2003, str. 215.
  3. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 11.
  4. ^ a b 1991 Population Census in Bosnia and Herzegovina: Ethnic Composition of the Population (PDF), Institute for Statistics of Bosnia and Herzegovina, str. 17, arhivirano s originala (PDF), 5. 3. 2016, pristupljeno 16. 4. 2016
  5. ^ Allen 1996, str. 56.
  6. ^ Judah 2000, str. 170.
  7. ^ Lukic i Lynch 1996, str. 203.
  8. ^ Bugajski 1995, str. 15.
  9. ^ a b Ramet 2006, str. 414.
  10. ^ a b c d e f g h Central Intelligence Agency 2002, str. 135.
  11. ^ Thomas 2006, str. 9.
  12. ^ a b c Human Rights Watch i maj 2000, str. 12.
  13. ^ a b Toal i Dahlman 2011, str. 110.
  14. ^ Gow 2003, str. 173.
  15. ^ Velikonja 2003, str. 238.
  16. ^ Lukic i Lynch 1996, str. 204.
  17. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 15.
  18. ^ a b c d e International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 115.
  19. ^ a b c Silber i Little 1997, str. 225.
  20. ^ a b c Kumar 1999, str. 40.
  21. ^ a b c d e International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 114.
  22. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 113–114.
  23. ^ Velikonja 2003, str. 247.
  24. ^ a b Malcolm 1994, str. 236.
  25. ^ Ramet 2006, str. 427–428.
  26. ^ a b International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 329–330.
  27. ^ Silber i Little 1997, str. 224.
  28. ^ Sudetic i 5. 4. 1992.
  29. ^ a b Calic 2012, str. 125.
  30. ^ Central Intelligence Agency 2002, str. 136.
  31. ^ a b c d e f g United Nations Security Council i 28. 12. 1994.
  32. ^ a b Goldstein 1999, str. 242.
  33. ^ Gow 2003, str. 128.
  34. ^ a b Toal i Dahlman 2011, str. 113.
  35. ^ a b c d International Crisis Group i 2. 11. 2000, str. 10–13.
  36. ^ a b c d e International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 113.
  37. ^ Amanpour i 1. 6. 1997.
  38. ^ Human Rights Watch i august 1992.
  39. ^ Amnesty International i 21. 12. 1994, str. 5.
  40. ^ a b c Magaš i Žanić 2001, str. 182.
  41. ^ Ramet 2006, str. 427.
  42. ^ Gow 2003, str. 129.
  43. ^ Keane 2003.
  44. ^ a b BBC i 8. 6. 2000.
  45. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 11–12.
  46. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Radovan Karadžić transcript, str. 35702. harv error: multiple targets (2×): CITEREFInternational_Criminal_Tribunal_for_the_former_YugoslaviaRadovan_Karadžić_transcript (help)
  47. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 2, 16, 33.
  48. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 16.
  49. ^ a b c Human Rights Watch i maj 2000, str. 14.
  50. ^ Off 2010, str. 69.
  51. ^ a b c d Karabegović i 4. 4. 2012.
  52. ^ Sells 1996, str. 26.
  53. ^ Bećirević 2014, str. 88–89.
  54. ^ BBC i 24. 5. 2001.
  55. ^ Kifner i 24. 1. 2001.
  56. ^ Bećirević 2014, str. 90.
  57. ^ a b c d International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 27. 9. 2006, str. 117–118.
  58. ^ Sudetic i 18. 7. 1994.
  59. ^ Musli i 24. 9. 2011.
  60. ^ a b Musli i 26. 9. 2012.
  61. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 4.
  62. ^ Musli i 13. 3. 2013.
  63. ^ a b Totten i Bartrop 2008, str. 410.
  64. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 28.
  65. ^ Amnesty International i 21. 12. 1994, str. 6–7.
  66. ^ a b Cigar i Williams 2002, str. 53.
  67. ^ Cigar i Williams 2002, str. 133.
  68. ^ Sudetic i 18. 7. 1994; Sudetic i 30. 8. 1994; Sudetic i 3. 9. 1994; Sudetic i 5. 9. 1994; Sudetic i 20. 9. 1994
  69. ^ Amnesty International i 21. 12. 1994, str. 3.
  70. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 34.
  71. ^ a b Little i 17. 9. 2008.
  72. ^ Husejnovic i 8. 11. 2008.
  73. ^ "Accountability for War Crimes". oscebih.org. OSCE Mission to Bosnia and Herzegovina. Arhivirano s originala, 25. 3. 2016. Pristupljeno 12. 1. 2016.
  74. ^ a b Musli i 2. 4. 2012.
  75. ^ B92 i 27 October 2011.
  76. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 36.
  77. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i 23. 9. 1997.
  78. ^ Erlanger i 16. 1. 2000.
  79. ^ Armatta 2010, str. 285, 470.
  80. ^ a b International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Momčilo Krajišnik CIS, str. 1.
  81. ^ a b International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Biljana Plavšić CIS, str. 1.
  82. ^ Traynor i 27. 10. 2009.
  83. ^ Fox News i 30. 8. 2013.
  84. ^ a b Ristic i 2. 10. 2012.
  85. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Radovan Karadžić CIS, str. 5.
  86. ^ Irwin i 22. 3. 2013.
  87. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Radovan Karadžić CIS, str. 1.
  88. ^ International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia i Cases summary.
  89. ^ Al Jazeera i 9. 12. 2014.
  90. ^ Dzidic et al.
  91. ^ Prometej i 27. 2. 2013.
  92. ^ Musli i 16. 9. 2013.
  93. ^ "'Avaz' Bošnjake iz VRS stavio na listu za odstrel" [Newspaper 'Avaz' placed Bosniaks from the Army of Republika Srpska on a kill list]. Press RS. 3. 12. 2012. Arhivirano s originala, 31. 1. 2016. Pristupljeno 15. 1. 2016.
  94. ^ Human Rights Watch i maj 2000, str. 3, 37.
  95. ^ International Center for Transitional Justice i 8. 9. 2009, str. 3.
  96. ^ Dnevni Avaz i 2. 4. 2012.
  97. ^ "Proslava dana odbrane grada" [Celebration of the City Defense Day]. InfoBijeljina.com. 31. 3. 2015. Arhivirano s originala, 26. 1. 2016. Pristupljeno 6. 1. 2016.
  98. ^ Pazarac i 8. 8. 2010.

Reference

[uredi | uredi izvor]
Knjige i časopisi
Novinski članci
Međunarodni, vladini i nevladini izvori

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Masakr_u_Bijeljini&oldid=3631347"