Efor

Efor, sin Demofilov, rođen je u Kimi, eolskoj Maloj Aziji, između 408. i 405. god. Dvaput je dolazio u Atinu i slušao Isokrata. Napisao je Opću historiju (Ίστορίη κοινών πράξεων) u trideset knjiga, i to od povratka Heraklovaca kao prvog utvrđenog događaja sve do opsjedanja Perinta (god. 340). Što se djelo završavalo baš tim događajem, koji nije podesan da se njime završi takvo djelo, čini se da se tako dogodilo zbog piščeve smrti. Da je pisac duže poživio, jamačno bi djelo bilo drukčije završeno, jer on je doživio cijelu vladavinu Filipovu i Aleksandrov polazak u Aziju. Da pisac djelo nije dovršio, vidi se i otuda što je poslije njegove smrti tridesetu knjigu napisao njegov sin Demofil (Diod. XVI 14, 3; Athen. VI 232).

Kao Teopompovo, i Eforovo delo imponira već svojom obimnošću: pisac je htio da Helenima napiše cijelu njihovu historiju, i on je u neku ruku postao ono što je za Rimljane bio Livije. On uzima u obzir sve države i zemlje u kojima su događaji za prosječnog Helena imali historijskog značaja. U historiji svoga vremena on je nalazio uniformnu, samo malo nijansiranu manifestaciju helenske prosječne kulture, i njegov racionalistički univerzalizam pojavljuje se kao prirodna posljedica općeg izjednačavanja u opadanju helenske prosvjete. Efor i njegov naraštaj osjećali su da se osnovi potonje historije ne postavljaju više u gradskim republikama, nego izvan njih. Pored univerzalizma, njegova historiografija, kao i tadašnja filozofija, nosi i obilježja etičke orijentiranosti: ona postaje pohvala i osuda ličnosti prema njenoj zasluzi.

Efor ne izlaže događaje u analističkom obliku gradske hronike, koji nimalo nije podesan za universalnu historiju, nego κατά γένος (Diod. V 1), tj. svaku knjigu izrađuje kao jednu cjelinu s jedinstvenim i zaokruženim sadržajem. On je prvi historičar ο kome znamo da je sam svoje djelo podijelio na knjige; svaka knjiga imala je svoj uvod (Diod. XVI 76, 5), tako da se mogla i posebno izdati, i to je bio veoma važan napredak u ekonomiji historiografije. Eforova naročita zasluga jeste u tome što je skupio i obradio svu stariju historiografsku književnost: služio se Ksantom i Helanikom; iz Herodota je gotovo doslovce uzimao pojedine partije, a služio se i Ktesijom, te je iz njega i popravljao Herodota; upotrebljavao je Tukidida i Ksenofonta, ali i atidografe i mnoge lokalne historičare. Osim toga, skupio je i obradio i stariju geografsku književnost, i zato će ga cijeniti geograf Strabon; IV knjiga po svom geografskom sadržaju dobila je ime Evropa.

Iako ističe važnost istinitog prikazivanja događaja (frg. 1 i 3 M), te je i bio cijenjen kao jedan od najsavjesnijih pisaca (Polyb. VI 45, XII 28; Joseph. S. Α. Ι 67), Efor odbacuje mogućnost potpune tačnosti u izlaganju prošlosti: „Koji ο onom što se u naše vrijeme dogodilo najtačnije govore, njih smatramo za najvjerodostojnije, a koji stare događaje tako pripovjedaju, za njih mislimo da su najmanje vjerodostojni, jer se ni svih djela ni većeg dijela govora čovjek ne može sjećati poslije toliko godina" (frg. 2). Το načelo je sasvim opravdano, ali se i prošlost može kritički izlagati i ocjenjivati kad se ne mjeri mjerom sadašnjosti, nego mjerom koja je njoj imanentna, a to je Eforu nedostajalo. Njemu i cijelom njegovu naraštaju nedostajahu ne samo veličina i trezvenost u političkom mišljenju nego i pronicljivost za razabiranje dubljih veza u velikim razvićima: iako su Peloponeski rat i racionalistička prosvijećenost rasturili predrasude klasne etike, Efor ipak događaje još ocjenjuje s gledišta građanskog morala. Dodajmo da je napisao još tri spisa: retorski spis Ο stilu (Περί λέξεως), Spis ο zavičaju (Έπιχώριος sc. λόγος) i Pronalasci (Ευρημάτων βιβλία β'), u kojima je riječ o počecima i začetnicima ljudske kulture.