Aklan
| Aklan | |
| Provincija | |
| Država |  Filipini
|
|---|---|
| Regija | Zapadna Visayas |
| Graniči sa |  Antique  Capiz
|
| Rijeka | Aklan |
| Glavni grad | Kalibo |
| - Koordinate | 11°42′N 122°22′E / 11.700°N 122.367°E |
| Najviša tačka | |
| - Položaj | Nausang |
| - Nadmorska visina | 1.650 m |
| - Koordinate | 11°22′09″N 122°12′52″E / 11.36917°N 122.21444°E |
| Površina | 1,821,42 km2 |
| Stanovništvo | 574,823 (2015.) |
| Gustoća | 320 /km2 |
| Datum | 25. april 1956. |
| Poštanski broj | 5600–5616 |
| Pozivni broj | +63 (0)36 |
 | |
Aklan (Akean) (Aklanon izgovor: [ak'ɤan]) (aklanon: Probinsiya it Aklan; hiligajnonski: Kapuoran sang Aklan; filipinski: Lalawigan ng Aklan) je najmanja provincija na filipinskom otoku Panay u regiji Zapadna Visayas. Aklan se prostire na površini od 1.821,42 km², a broj stanovnika je 574.823 (stanje: 1. augusta 2015.) Glavni grad provincije je Kalibo. Provincija se nalazi na sjeverozapadnom dijelu otoka Panay, na jugozapadu graniči sa provincijom Antique i Capizom na istoku. Na sjeveru provincije je Sibujansko more i provincija Romblon sa nekoliko desetaka otoka.
Historija
[uredi | uredi izvor]Pretpostavlja se da je Aklan naseljen u 12. stoljeću doseljenicima sa Bornea, koji su bili predvođeni poglavicom Datu Dinagandan, trgujući sa okolnim otocima. Aklan je tako postao dio Kedatuana Madja-as. Negdje krajem 14. stoljeća, Datu Dinagandan, je premjestio sjedište i glavni grad na području današnjega Batana. Unuk Datu Kalantiawa i njegov nasljednik Datu Kalantiaw III, po predanjima i legendama, donio je niz zakonskih odredbi, danas poznatih pod imenom Kalantijev zakonik. Filipinski historičar William Henry Scott je opovrgnuo kao izmišljenu ovu teoriju o nastanku zakonika.[1][2][3][4] Ubrzo, 1437, godine završava vladavina dinastije Datu Kalantiaw, kada Datu Kalantiaw III. biva ubijen u borbi sa plemenima Datu Manduyog. Preuzimanjem vlasti Datu Manduyog, kao novi poglavica, premješta sjedište glavnog grada u Bakan (danas poznatiji kao Banga). Provincijom su dugo vladali pripadnici dinastije Datu Manduyog, sve do 1565. godine i osvajanja od strane španskog istraživača Miguela Lópeza de Legazpija, kada je čitav otok Panay pripoji Španskom kolonijalnom carstvu te provinciju nazvao El Río de Aclán. U to vrijeme sjedište poglavice Datu Kabanyag bilo je u Libacau. Za vrijeme Drugog svjetskog rata 1942. godine, otok zauzima Japanska carska vojska i drži ga sve do 1945. godine kada ga zajednički oslobađaju filipinske gerilske snage i američke vojne snage. Državnim proglasom br. 1414, potpisanim od filipinskog predsjednika Ramona Magsaysaya 25. aprila 1956. godine, Aklan se odvaja od provincije Capiz i postaje samostalna provincija.[5] Prvobitni gradovi i općini bili su: Altavas, Balete, Batan, Banga, Buruanga, Ibajay, Kalibo, Lezo, Libacao, Madalag, Malaiisch, Makato, Malinao, Nabas, Neues Washington, Numancia i Tangalan, koji su prije pripadali provinciji Capiz. Provincija je proglašena 8. novembra 1956. godine, a kao prvi guverner provincije proglašen je José Raz Menez, koji je na toj funkciji bio sve do 30. decembra 1959. godine. Prvi izabrani guverner bio je Godofredo P. Ramos i izabran je 1960. Nakon njegove ostavke i kandidiranja za filipinski kongres, funkciju je preuzeo viceguverner Virgilio S. Patricio. Nasljednik Patricia bio je od 1964. godine José B. Legaspi, koji je guverner bio od 1964-71. sa dva mandata.
Geografija
[uredi | uredi izvor]Provinciji Aklan, osim dijela otoka Panay, pripada i turističko odredište otok Boracay, koji se nalazi sjeverozapadno od otoka. Najviši vrh provincije je Nausang sa nadmorskom visinom od 1.650 m, a najduža rijeka je Aklan sa dužinom od 71 km. Provicija je geografski raznolika, obale su sa bijelim pijeskom, brdovitim zaleđem i mangrovim šumama. Kroz provinciju protiče i rijeka Akean, koja zbog svojih brzaka jedinstveno izgleda.
Administrativna podjela
[uredi | uredi izvor]Aklan se sastoji od 17 općina, a upravno je u jednom zakonodavnom okrugu.
Stanovništvo
[uredi | uredi izvor]Šablon:Popis stanovništva (Filipini) Broj stanovnika u provinciji bio je po podacima popisa iz 2015. godine 574.823, što predstavlja gustoću stanovništva od 320 stanovnika/km²
Etničke grupe
[uredi | uredi izvor]Najzastupljenije etničke grupe u provinciji Aklan su Aklanon i Ati, poznati kao Negrito narod i manje poznata grupa Sulodi, koji žive u unutrašnjosti Panaya. Ostale grupe su: Hiligaynon, Karay i Capiznon.
Jezici
[uredi | uredi izvor]Najzastupljeniji jezici u provinciji su Akeanon (Aklanon Proper), Malaynon i Buruanganon. Većinski jezik je Akeanon, dok je Malaynon zastupljen u području oko Malaya i Buruanganon in Buruanga. Ostali regionalni jezici su: AtiKinaray i Capiznon.
Religija
[uredi | uredi izvor]Dominantna religija u provinciji je katoličanstvo, a velika se važnost pridaje proslavi Božića i Korizmi. Kršćanske ikone kao Sveto Dijete Cebúa (španski: Santo Niño de Cebú) su postale kuturni simboli ovih naroda. Animizam se prakticira uglavnom kod Ati naroda. Druga važnija religija je Filipinskoj nezavisnoj crkvi (Aglipayan), a opstale religije su Iglesia ni Cristo i islam.
Privreda
[uredi | uredi izvor]Saobraćaj
[uredi | uredi izvor]Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ "The Fraudulent Code of Kalantiáw". Arhivirano s originala, 18. 6. 2007. Pristupljeno 9. 7. 2007.
- ^ Augusto V. de Viana (17. 9. 2006). "The Order of Kalantiaw? Haosiao!". The Sunday Times. Arhivirano s originala, 15. 9. 2007. Pristupljeno 9. 7. 2007. (archived from the original Arhivirano 10. 3. 2007. na Wayback Machine on 2007-09-15)
- ^ Scott, William Henry (1984). Prehispanic Source Materials for the study of Philippine History. New Day Publishers. str. 132–134. ISBN 971-10-0226-4. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ Agoncillo, Teodoro C. (1990) [1960]. "History of the Filipino People" (8th izd.). Quezon City: Garotech Publishing: 26–28. ISBN 971-8711-06-6. journal zahtijeva
|journal=(pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link) - ^ "Republic Act No. 1414 - An Act to Create the Province of Aklan". Chan Robles Virtual Law Library. 25. 4. 1956. Pristupljeno 18. 3. 2016.
