Anglikanstvo
| Dio serije članaka na temu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Isus Hristos Osnove Historija
Teologija Biblija |
Anglikanstvo ili anglikanizam je naziv za skup osoba, ustanova, crkava, uvjerenja te liturgijskih tradicija i teoloških razmišljanja vezanih uz Englesku Crkvu, Anglikansku zajednicu, te ostale anglikanske crkve koje su se izdvojile i nisu u zajedništvu s Anglikanskom zajednicom.
Ekleziološki anglikanstvo se očituje u episkopalnom uređenju, to jest biskupskom ustrojstvu Crkve, koje nastoji očuvati apostolsko nasljedstvo (često osporavano od strane Katoličke Crkve), a ostvaruje se u sinodalnom upravljanju zajednicom. Na taj se način očituje vidljivo jedinstvo unutar Anglikanske zajednice.
Drugi važan element anglikanstva sastoji se u brizi za liturgiju, koja se očituje u odobravanju i izdavanju liturgijskih knjiga koje se imaju koristiti u bogoslužju. Ove liturgijske knjige imaju osobitu važnost budući da se iz njih iščitavaju i teološka uvjerenja. Anglikanstvo, naime, nije vođeno crkvenim Učiteljstvom (za razliku od katoličanstva), niti se pozivalo na određene teologe kao utemeljitelje ili izričaje vjere koji bi bili različiti od simbola vjere prvih ekumenskih sabora (za razliku od protestanata). Stoga je u anglikanstvu Knjiga zajedničke molitve (eng. Book of Common Prayer) postala izvorištem i vodstvom teologije i prakse. Tako se anglikanstvo poziva na pravilo »lex orandi, lex credendi« (zakon molitve je zakon vjerovanja), prema kojem odobreni molitveni tekstovi izriču i glavne postavke vjere.
Treći element anglikanstva je njegov teološki nauk koji se crpi iz povijesnih dokumenata i teologije koju su razvile velike osobe unutar anglikanstva. Taj se razvoj događao u stalnoj napetosti između radikalnijih protestanata s jedne strane, i Katolika s druge. U takvom ozračju nastajale su molitvene knjige, kao i dokument poznat kao Tridest i devet članaka o religiji iz 1604. Oni, premda neobvezujući, ipak postaju temelj anglikanstva, što još više potvrđuju utjecajni rani teolozi poput Richarda Hookera, Lancelota Andrewesa, Johna Cosina i drugih.
Na jednoj od Lambetskih konferencija, onoj održanoj 1888., a koja se poziva na konferenciju Episkopalne Crkve u SAD-u iz 1886., određena su četiri načela koja su imala dovesti do zbližavanja s Rimokatoličkom i pravoslavnim crkvama. No, popratni plod toga nastojanja bilo je i postavljanje zajedničkog nazivnika za sve anglikanske crkve. Ova četiri načela su:
- Sveto pismo Starog i Novog zavjeta sadrži sve što je potrebno za spasenje, te je pravilo i konačni standard vjere.
- Apostolsko vjerovanje, kao krsni simbol, te Nicejsko-carigradsko vjerovanje dovoljni su izričaj kršćanske vjere.
- Dva sakramenta što ih je sâm Krist odredio: krštenje i Gospodnja večera u kojoj se koriste Kristove riječi ustanovljenja, te prilike koje je i on koristio (kruh i vino).
- Povijesno biskupstvo, prilagođeno lokalnim prilikama u načinima njegova upravljanja s obzirom na raznolike potrebe zemalja i naroda koje je Bog pozvao u jedinstvo Crkve.
