Wikipedija

Ideologija

Pojam ideologija (francuski: idéologie, od dva pojma porijeklom iz grčkog, ἱδέα [idéa] i λόγος [lógos]) skovan je krajem XVIII. stoljeća. Dobiva različita značenja kod raznih mislilaca u XIX. i XX. stoljeću.

Danas se koristi u dva osnovna značenja.

  • Često ima vrijednosno negativno obilježje, označavajući iskrivljenu, lažnu svijest, odnosno iskrivljenu sliku stvarnosti prilagođenu nečijim vrednotama i interesima.
  • Postoje i neutralna značenja u duhu funkcionalizma:
    • sustav ideja koje zastupa neki pojedinac ili grupa, ili
    • proučavanje ideja i sustava ideja raznih pojedinaca i grupa.

Rječničko značenje u srpskohrvatskom jeziku

uredi

U srpskohrvatskom jeziku se navodi niz značenja pojma "ideologija". Navodi se neutralno i negativno značenje, te vezanost uz skupinu ili uz pojedinca.

  1. Proučavanje ideja i rad na idejama.
  2. U politici:
  • primjenjeno mišljenje, ukupnost pojmova i konstrukcija u različitim oblicima svijesti, usmjerenih na izravno ostvarivanje i praktično djelovanje;
  • razgovorno: krivo ili ekstremno shvaćanje i tumačenje kakve ideje (u frazama: "zadojen ideologijom", "zasljepljen ideologijom" isl.).
  1. Ukupnost filozofskih, društvenih, političkih, moralnih, religioznih itd. ideja svojstvenih jednom razdoblju ili

jednoj društvenoj skupini (npr: "prosvjetiteljska ideologija", "građanska ideologija", "militaristička ideologija" itd.).

  1. Razgovorno:
  • puka teorija o čemu, otuđena od životne prakse;
  • životno opredjeljenje ("nečija osobna ideologija").

Engleski jezik: samo neutralno značenje

uredi

Tradicija korištenja pojma "ideologija" u negativnom, pa i pogrdnom značenju potječe iz francuskog, odakle je ušla u njemački (pa je tako koriste i Marx i Engels i druge europske jezike. Iako je u engleski jezik riječ "ideology" također ušla iz francuskog, a u tekstovima marksista pojavljuje se i negativno značenje, suvremeni engleski rječnici navode samo neutralno značenje.

Oxford Advanced Learner's Dictionary navodi za "ideology":

  • ideje (odnosno skup ideja) koje čine osnovu neke ekonomske ili političke teorije, ili koje podržava neka grupa ili osoba.

Microsoftova Encarta Worlds English Dictionary daje širi opis i razlikuje dva značenja:

  1. Sustav društvenih vjerovanja: pažljivo organizirani sustav vjerovanja, vrednota i ideja koje čine osnovu socijalne, ekonomske ili političke filozofije ili programa.
  2. Orijentacioni sustav vjerovanja (meaningful belief system"): skup vjerovanja, vrednota i uvjerenja koji usmjerava način na koji pojedinac ili grupa kao što je društvena klasa misli, djeluje i razumijeva svijet.

Encyclopaedia Britanica (15th edition) navodi također neutralnu definiciju.

Izvori: Bacon i prosvjetiteljstvo

uredi

Preteča moderne teorije ideologija je Francis Bacon (1561-1626) sa svojim razmatranjima o idolima. Njegova četiri "idola" opisuju razne oblike "iskrivljenje svijesti" (predrasuda, obmana), te se i danas često spominju.

Slično francuski prosvjetitelji XVIII. vijeka, mada još ne znaju za pojam ideologija, koriste slične termine za obilježavanje negativnih ideja: skup dogmi i predrasuda koje su u službi privilegiranih staleža, čemu treba suprotstaviti sigurno, na iskustvu zasnovano znanje.

Senzualizam: učenje o idejama (osjetima)

uredi

Krajem XVIII. vijeka grupa francuskih mislilaca kojima je na čelu Destutt de Tracy naziva svoju filozofiju ideologijom (Idéologie), a sebe same ideolozima (idéologues); pojam je skovao de Tracy 1796.[1][2] Njihova filozofija - senzualizam - je radikalna varijanta empirizma. Ideologija je "učenje o idejama", međutim pojam "ideja" kod njih nije vezan uz duhovnost. Sve ideje potječu iz osjeta (senzacija), koji daju osnovu i građu čitavoj našoj spoznaji. Osjeti se međusobno spajaju i dolaze u različite odnose, preko mozga kao organskog centra, čime se stvaraju složene "ideje".

Ideolozi gaje optimističko uvjerenje da će znanost o idejama osloboditi ljude od predrasuda i pripremiti ih za vrhovništvo razuma, za društvo osnovano na racionalnosti i znanosti. U De Tracyjevom učenju i djelovanju zastupljena su četiri čimbenika, koji se i danas navode u definiciji pojma "ideologija":

  • sustav objašnjenja svijeta,
  • program djelovanja,
  • javno djelovanje za provedbu programa, te
  • isticanje posebne uloge intelektualaca.

De Tracyjeva "ideologija" je bila službena doktrina Francuske Republike u doba Direktorija, 1795.-1799. Središnju ulogu imao je Nacionalni institut kojeg je osnovao i vodio de Tracy. Kombinirajući vjeru u osobnu slobodu i u racionalno državno planiranje, ideolozi su imali znatan utjecaj na duhovni život, politiku i obrazovanje. Iako je to kratko trajalo, taj spoj liberalnih i etatističkih koncepcija i danas je snažno prisutan u koncepcijama francuskih stranaka i političara.

De Tracy u knjizi Les éléments d'idéologie (1801.) kaže da opću nauku o idejama možemo nazvati imenima: ideologija, opća gramatika ili logika. »Ovu znanost možemo nazvati ideologija, ukoliko obraćamo pažnju samo na predmet; opća gramatika, ukoliko vodimo računa samo o sredstvu, te logikom ukoliko imamo u vidu samo cilj. Ma kakvo joj ime dali, ona nužno sadrži ova tri dijela, jer ne možemo se baviti nijednim od njih a da se ne bavimo i sa druga dva. Ideologija je po mom mišljenju generički termin, jer znanost o idejama uključuje u sebi znanost o njihovom izražavanju i znanost o njihovom izvođenju.«

Ideolozi su kritikovali sve dotadašnje filozofije, nazivajući ih metafizičkim. Sve duhovne znanosti i praktičke discipline (etika, politika, odgoj idr.) oni radikalno reinterpretiraju, nastojeći sustavno graditi od osjetilne osnove.

U XX. stoljeću, logički pozitivisti na jednak način nastoje izgraditi sve znanosti počevši od osnovnih, opažajnih činjenica.

Termin ideologija dobiva novo, pogrdno značenje kada je Napoleon filozofe koji su se kritički odnosili prema njegovim cezarističkim i osvajačkim pothvatima posprdno nazvao "ideolozima", u smislu sterilnih teoretičara, čije teorije nemaju veze s realnošću. Preuzevši vlast, Napoleon je isprva podržavao "ideologe", ali od 1802. marginaliziranjem Instituta suzbija njihov utjecaj. Kasnije će čak i svoj poraz u Rusiji 1812. pripisati njihovom negativnom utjecaju.

Marx i Engels: iskrivljena svijest

uredi
Glavni članak: Marksističko shvaćanje ideologije

Kod Marxa i Engelsa ideologija je sustav ideja povezan s vladajućom klasom i vladajućim društveno-ekonomskim odnosima, usmjeren na opravdanje postojećeg poretka (u njihovo doba, kapitalističkog). Kao i kod prosvjetitelja, ideologije neminovno prikazuju stvarni svijet iskrivljeno: predstavljalju lažnu svijest.

Marx i Engels uvode međutim važan pojam fetišizma svijesti, koji je karakteristika ideologija: svijet ideja zamišlja se kao samostalan, neovisan o materijalnoj i društvenoj osnovi. Zastupnici postojećeg poretka i vladajućih klasa zaista vjeruju u svoje ideje, one su razrađene u složen sustav čiju lažnost nije jednostavno pokazati. To nisu naprosto "dogme i predrasude" za koje se lako može uvidjeti da su lažne, čim im se suprotstave "ispravne" ideje; iluzija prosvjetitelja da je to moguće izraz je njihove buržuaske ideologije. Umjesto puke "borbe ideja" potrebna je složena analiza stvarnosti i organizirana društvena (klasna) borba da se stvarnost promjeni.

Njemačka ideologija

uredi

Svoj mladalački spis Njemačka ideologija (1846.) Marx i Engels započinju ukazivanjem na fetišizam svijesti: »Ljudi su dosad neprestano stvarali krive predodžbe o samima sebi, o tome što su, ili što bi trebalo da budu. Svoje odnose uređivali su prema svojim predodžbama o bogu, o normalnom čovjeku itd. Proizvodi njihove glave prerasli su njihovu glavu. Oni, tvorci, poklekli su pred svojim tvorevinama.« (Rani radovi, str. 357) Ove rečenice opisuju zaključke do kojih su došli filozofi mladohegelovci, koje Marx i Engels prihvaćaju i razrađuju u pojmu otuđenja, ali nemilosrdno ismijavaju ideji mladohegelovaca da se sa pogrešnim predodžbama koje ljudi imaju može obračunati u samim mislima, u filozofiji. »Nijednom od ovih filozofa nije uopće palo na pamet da postavi pitanje o vezi njemačke filozofije s njemačkom stvarnošću, o vezi njihove kritike s njihovom vlastitom materijalnom okolinom.« (str. 364)

Marx i Engels postavljaju sebi pitanje o toj povezanosti, potaknuti materijalističkom teorijom Ludwiga Feuerbacha i svojim bavljenjem političkom ekonomijom; odmah slijedi i odgovor: ideje koje ljudi o sebi imaju posve su uvjetovane »stvarnim životnim procesom«.

Umjesto ispraznog kretanja u krugu samih ideja i "idejne borbe", treba se pozabaviti njihovim pretpostavkama. »Pretpostavke s kojima mi počinjemo nisu proizvoljne, nisu dogme, to su stvarne pretpostavke, od kojih se može aprstrahirati samo u mašti. To su stvarne individue, njihova djelatnost i njihovi materijalni životni uvjeti kako zatečeni, tako i njihovim vlastitim djelovanjem stvoreni. Ove pretpostavke mogu se, dakle, konstatirati čisto empirijskim putem.« (str. 364)

Ovdje Marx i Engels formuliraju učenje, koje će kasnije biti nazvano historijski materijalizam. »Određene individue, koje na određeni način proizvode, stupaju u određene društvene i političke odnose. (…) Društveno uređenje i država stalno proizlaze iz životnog procesa određenih individua; ali ovih individua, ne takvih, kakvi bi mogli izgledati u svojim ili tuđim predodžbama, nego kakvi su u stvarnosti, tj. kako djeluju i materijalno proizvode. (…) Isto vrijedi i za duhovnu proizvodnju, kako se ona ispoljava u jeziku politike, zakona, morala, religije, metafizike itd. jednog naroda. Ljudi su proizvođači svojih predodžbi, ideja itd., ali stvarni, djelatni ljudi, kakvi su uvjetovani određenim razvitkom svojih proizvodnih snaga i njima odgovarajućih odnosa. (…) Maglovite slike u mozgu ljudi nužni su sublimati materijalnog procesa njihova života, vezanog za materijalne pretpostavke, koji se dade ustanoviti pomoću iskustva. Moral, religija, metafizika i ostala ideologija i njima odgovarajući oblici svijesti ne mogu dalje zadržati privid svoje samostalnosti. Oni nemaju historije, nemaju razvitka, nego ljudi koji razvijaju svoju materijalnu proizvodnju i svoj materijalni odnos, mijenjaju zajedno s ovom svojom stvarnošću i svoje mišljenje i proizvode svoga mišljenja. Ne određuje svijest život, nego život određuje svijest.« (str. 370-371)

Prikazom »aktivnog procesa života« na mjesto ideologija stupa »stvarna pozitivna nauka«. Historija prestaje biti »zbir mrtvih činjenica kao kod empiričara (…) ili imaginarna aktivnost imaginarnih subjekata kao kod idealista«, a filozofija gubi svoj samostalni »medij egzistencije«. (str. 371)

Funkcije ideologije

uredi

Funkcije ideologije proizlaze iz karaktera uslova u kojima je nastala. Stoga svaka ideologija nosi i određena svojstva koja određuju i modalitete njenih funkcija. S obzirom na karakter ideologije moguće je izdvojiti njene dvije globalne funkcije:

  • pozitivna i
  • negativna.

Pozitivna funkcija očituje se u tome kada ideologija posreduje kao pozitivan faktor u društvenom razvoju - pokretač društvenog napretka, dok se negativna funkcija očituje kao demotivacijsko i retrogradno djelovanje ideologije u društvu, a posebno u reakcionarnom i konzervativnom smislu.

Prema razini formiranja opsega i karaktera uticaja moguće je izdvojiti najmanje tri razine funkcija ideologije:

  • Prvi nivo je onaj gdje se ideologija shvaća i koristi kao instrument izražavanja pripadnosti određenoj društvenoj grupi, određenoj klasi, stranci itd.
  • Drugi nivo je upotreba ideologije u socijalno-klasnom i statusnom razlikovanju i povezivanju unutar klase, tj. socijalne stratifikacije društva.
  • Treći nivo je posredovanje ideologije u društvenim i političikim promjenama i to:
    1. reforme klasnog ili socijalnog sustava i političke vlasti.
    2. radikalna izmjena klasnih odnosa, socijalnog sustava i postojećeg oblika vlasti.
    3. očuvanje statusa quo u društvenim odnosima, zaštita i održanje postojećih institucija i modela vlasti u društvu.
  • Četvrti nivo je posrednička i instrumentalna uloga ideologije u političkom organiziranju društva i oblika vlasti kroz forme političke borbe (nadmetanja) i političkog djelovanja: od organiziranja u političke stranke i društvene grupe za pritisak do organiziranja političkog nadmetanja na izborima, zatim osvajanja ili zadržavanja pozicija vlasti i donošenja ključnih političko-pravnih (zakonskih) i materijalnih odluka značajnih za čitavo društvo.

Na svim spomenutim nivoima osnovna karakteristika ideologije jest težnja da se, upravo, taj oblik ideologije prezentira i nametne kao dominantan, univerzalan i svrsishodan, uz istovremeno kritičko i iskrivljeno predstavljanje drugih ideoloških koncepcija i mogućnosti u društvu. S obzirom na to i konkretne funkcije koje ima ili može imati ideologija, te njene manifestirajuće oblike, možemo razlikovati nekoliko tipova ideologije :

  1. Prvo, ideologija društvene grupe (npr. birokracije, tehnokracije, nacije, itd.)
  2. Drugo, ideologija klase (vladajuće ili subordinirane klase)
  3. Treće, ideologija profesije (političara, managera, pravnika, umjetnika, radnika, itd.)
  4. Četvrto, stranačka ideologija (građanske, demokratske, socijalističke, komunističke, fašističke, nacionalne, religijske stranke, partija, itd.)
  5. Peto, individualističke (neizdiferencirane) ideologije (ideologije neorganiziranih pojedinaca, naučnika, umjetnika, i dr.)

S obzirom na javnu poziciju (položaj) ideologije mogu biti:

  • vladajuće
  • periferne ili subordinirane

S obzirom na način postizanja cilja:

  • reformističke
  • revolucionarne.

Prema sadržaju ideologije mogu biti:

  • reakcijske
  • konzervativne
  • progresivne (liberalne)
  • radikalne.
    • Reakcijske ideologije su one koje teže povratku na staro ili sugeriraju društveni sklop, društvo, model društvenih odnosa koji je zasnovan na elementima nesloboda, represije, diskriminacije itd.
    • Konzervativne ideologije su one koje teže zadržavanju status quo u društvu.
    • Progresivne (liberalne) ideologije odlikuju se težnjom prevazilaženja tradicionalnog u korist društvenih promjena i inovacija.
    • Radikalne ideologije teže korjenitoj, totalnoj promjeni društva i povijesno-kritičkom razumijevanju ljudske prakse.

Pareto: ideologije kao "derivat"

uredi

Talijanski ekonomist i sociolog Vilfredo Pareto razvio je tzv. pozitivističko učenje o ideologijama. Ljudi se u svojem društvenom djelovanju rukovode osjećajima, raspoloženjima i htijenjima, koji su raznoliki i promjenljivi; ali oni uvijek nastoje svom djelovanju dati privid logičnosti, dosljednosti i koherentnosti. To se njihovo nastojanje derivira u sustavu političko-svjetonazorskih vrednovanja, koja nazivamo ideologijama. Različite društvene elite rukovode se raznim ideologijama u svoje društvenom djelovanju.

Theodor Geiger proširio je primjenu paretoovih pojmova, koristeći pojam derivacija za svako teorijsko opravdanje afektivnih i životnih angažmana. Pojedinci razvijaju takve teorije (ideologije), ali da bismo shvatili kako su one "derivirane" moramo uzeti u obzir i njihovo društveno okruženje: mentalitet društva ili društvene skupine u kojoj djeluju, prevladavajuće "duševne dispozicije", dominantan "socio-psihološki karakter".

Karl Mannheim: sociologija znanja

uredi

Nasuprot pozitivističkoj teoriji, drugačiji pristup problemu ideologija razvijen je u sociologiji znanja, koju su zasnovali Max Scheler i Karl Mannheim. Mannheim je razvio tzv. "totalni pojam ideologije": treba imati hrabrosti da kao ideološka promatramo ne samo protivnička stajališta nego načelno sva, pa i vlastita. Tim postupkom, od običnog učenja o ideologiji nastaje sociologija znanja. Svako mišljenje u duhovnim naukama je ideološko, tj. vezano uz konkretnu egzistenciju, uvjetovano i relativno. Ideologija izražava "totalnu svijest" neke epohe ili grupe.

Mannheim međutim odbacuje "relativizam" (skepticizam) koji bi mogao biti posljedica ovakvog stava. Moguć je napredak spoznaje kroz analizu povijesnih i društvenih uvjetovanosti, za koje on koristi termin relacionizam.

Korelat pojmu ideologije kod Mannheima je pojam utopije: ideologija je sustav mišljenja usmjeren zaštiti poretka, ali iz sebe same ona stvara utopiju kao trancendiranje tog okvira; utopija može biti idejni osnov za revoluciju, koja ruši zatečeni poredak.

Svako je mišljenje o društvu i duhu društveno uvjetovano; zahtjev za objektivnom spoznajom istine ne može se nikada zadovoljiti. Nijedno posebno mišljenje, nijedna posebna "ideologija", ne može pretendirati da je ispravnije od drugih. Jedini koji se idealu objektivne spoznaje mogu donekle približiti po Mannheimu su "slobodno lebdeći intelektualci" koji se striktno suzdržavaju od sudjelovanja u društvenim i političkim borbama, te stalno provode znanstveno-sociološku samokontrolu vlastitih ideja.

Kraj Ideologije

uredi

Ideologije su se shvaćale kao oblik sekularne religije koji zahtijeva vjeru i krajnje iracionalne stilove mišljenja. [nedostaje referenca]

Tezu o kraju ideologije iznio je američki sociolog Daniel Bell u knjizi Kraj ideologije (1960). Dokazivao je da su ideologije 19. stoljeća na Zapadu iscrpljene s trijumfom socijalno zainteresiranog, liberalnog pragmatizma i opadanjem ekstremističkih ideologija, posebno onih koje su zasnovane na apriornom shvaćanju istine i monističkom rezoniranju - ideologija postaje nevažna.

Kritičari su upozorili da je teza o kraju ideologije takoder ideološka, jer je izražavala specifična kretanja i interese u 1950-im i 1960-ima i davala im posebno tumačenje i smjer.

Slomom komunizma, ideja kraja ideologije dobiva nov zamah. Francis Fukuyama u eseju "Kraj povijesti?" iz 1989., obrazlažući ideju o kraju povijesti, dokazuje da završava razdoblje velikih ideologija i ideoloških sukoba i tvrdi da je jedan skup ideja (zapadni liberalizam) pobijedio drugi (marksizam-lenjinizam). Za Fukuyamu, "kraj povijesti" znači zapravo kraj temeljne ideološke rasprave. Fukuyama je također doživio brojne kritike, s raznih strana. Njegove teze proglašene su apologijom trijumfirajućeg kapitalizma u doba raspada SSSR-a i propasti komunističkih sustava.

Kasniji razvoj svjetskih prilika učinio je Fukuyaminu tezu o apsolutnom idejnom trijumfu liberalnog kapitalizma neuvjerljivom. Među teorijski dubokim kritikama ističe se ona Derridaova u njegovom djelu Sablasti Marxa. Derridaovo isticanje emancipatorske misli podsjeća na Mannheimovo isticanje značaja pojma utopije, povezane sa ideologijama.

Literatura

uredi
  1. ↑ Kennedy, Emmet (Jul–Sep 1979). „"Ideology" from Destutt De Tracy to Marx”. Journal of the History of Ideas 40 (3): 353–368. DOI:10.2307/2709242. JSTOR 2709242.  edit
  2. ↑ Hart, David M. (2002) Destutt De Tracy: Annotated Bibliography

Literatura

uredi
  • The New Enciclopaedia Britanica, 15th edition.
  • Hrvatska enciklopedija
  • Mannheim, Karl: Ideologija i utopija, Beograd: Nolit, 1978. (Prvo izdanje na njemačkom 1965.)
  • Marx, Karl i Engels, Friedrich: Rani radovi, Zagreb: Naprijed, 1985. (7. izdanje. Prvo izdanje 1953.)
  • Nohlen, Dieter (ur.): Politološki rječnik. Država i politika, Osijek–Zagreb–Split: Pan Liber, 2001. (Original na njemačkom, 1. izd. 1991, 4. izd. 1996.)
  • Althusser, Louis (1971) 'Ideology and Ideological State Apparatuses' Lenin and Philosophy and Other Essays Monthly Review Press ISBN 1-58367-039-4
  • Belloni, Claudio, Per la critica dell’ideologia. Filosofia e storia in Marx, Mimesis, Milano-Udine 2013.
  • Duncker, Christian (Hg.) Ideologiekritik Aktuell – Ideologies Today. Bd. 1. London 2008,[1] Arhivirano 2009-12-13 na Wayback Machine-u. ISBN 978-1-84790-015-9
  • Christian Duncker Arhivirano 2006-07-11 na Wayback Machine-u: Kritische Reflexionen Des Ideologiebegriffes, 2006, ISBN 1-903343-88-7
  • Eagleton, Terry (1991) Ideology. An introduction, Verso, ISBN 0-86091-319-8
  • Jacques Ellul. Propaganda: The Formation of Men's Attitudes. Trans. Konrad Kellen & Jean Lerner. New York: Knopf, 1965. New York: Random House/ Vintage 1973
  • Freeden, Michael. 1996. Ideologies and Political Theory: A Conceptual Approach. Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-829414-6
  • Feuer, Lewis S. (2010) Ideology and Ideologists. Piscataway, NJ: Transaction Publishers.
  • Gries, Peter Hays. The Politics of American Foreign Policy: How Ideology Divides Liberals and Conservatives over Foreign Affairs (Stanford University Press, 2014)
  • Haas, Mark L. (2005) The Ideological Origins of Great Power Politics, 1789-1989. Cornell University Press, ISBN 0-80147-407-8
  • Hawkes, David (2003) Ideology (2nd ed.), Routledge, ISBN 0-415-29012-0
  • James, Paul; Steger, Manfred (2010). Globalization and Culture, Vol. 4: Ideologies of Globalism. London: Sage Publications. 
  • Lukács, Georg (1919–23) History and Class Consciousness [2]
  • Malesevic, Sinisa and Iain Mackenzie (ed). Ideology after Poststructuralism. London: Pluto Press.
  • Mannheim, Karl (1936) Ideology and Utopia Routledge
  • Marx, Karl ([1845-46] 1932) The German Ideology [3]* Minogue, Kenneth (1985) Alien Powers: The Pure Theory of Ideology, Palgrave Macmillan, ISBN 0-312-01860-6
  • Minar, David M. (1961) "Ideology and Political Behavior", Midwest Journal of Political Science. Midwest Political Science Association.
  • Mullins, Willard A. (1972) "On the Concept of Ideology in Political Science." The American Political Science Review. American Political Science Association.
  • Owen, John (2011) "The Clash of Ideas in World Politics: Transnational Networks, States, and Regime Change, 1510-2010", Princeton University Press, ISBN 0-691-14239-4
  • Pinker, Steven. (2002) The Blank Slate: The Modern Denial of Human Nature New York: Penguin Group. ISBN 0-670-03151-8
  • Sorce Keller, Marcello. “Why is Music so Ideological, Why Do Totalitarian States Take It So Seriously: A Personal View from History, and the Social Sciences”, Journal of Musicological Research, XXVI(2007), no. 2-3, pp. 91–122.
  • Steger, Manfred B.; James, Paul (2013). „‘Levels of Subjective Globalization: Ideologies, Imaginaries, Ontologies’”. Perspectives on Global Development and Technology 12 (1–2.). 
  • Zizek, Slavoj (1989) The Sublime Object of Ideology Verso. ISBN 0-86091-971-4
  • Theodor W. Adorno: Beitrag zur Ideologienlehre. 1954, In: Soziologische Schriften I. Suhrkamp Taschenbuch Verlag, 1995, ISBN 3-518-27906-8.
  • Louis Althusser: Ideologie und ideologische Staatsapparate. 1977, ISBN 3-87975-109-9.
  • Hansjörg Bay, Christof Hamann (Hrsg.): Ideologie nach ihrem ‚Ende‘: Gesellschaftskritik zwischen Marxismus und Postmoderne. Westdeutscher Verlag, 1995, ISBN 3-322-94214-7.
  • Manuel Becker: Ideologiegeleitete Diktaturen in Deutschland. Zu den weltanschaulichen Grundlagen im Dritten Reich und in der DDR. Bouvier, Bonn 2009, ISBN 978-3-416-03272-8.
  • Terry Eagleton: Ideologie. Eine Einführung. Stuttgart 2000, ISBN 3-476-01783-4.
  • Jürgen Habermas: Wissenschaft und Technik als Ideologie. 18. Auflage. 2003, ISBN 3-518-10287-7.
  • Stuart Hall: Ideologie, Identität, Repräsentation. Hamburg 2004, ISBN 3-88619-326-8.
  • Gerhard Hauck: Einführung in die Ideologiekritik. ISBN 3-88619-209-1.
  • Max Horkheimer: Ideologie und Handeln. In: Kritische Theorie der Gesellschaft. Band IV.
  • Hans Kelsen: Aufsätze zur Ideologiekritik. (mit einer Einl. hrsg. von Ernst Topitsch). Neuwied 1964.
  • Leo Kofler: Soziologie des Ideologischen. 1975, ISBN 3-17-001958-9.
  • Jorge A. Larrain: The Concept of Ideology (Modern Revivals in Philosophy). 1992, ISBN 0-7512-0049-2.
  • Kurt Lenk (Hrsg.): Ideologie – Ideologiekritik und Wissenschaftssoziologie. ISBN 3-593-33428-3.
  • Hans-Joachim Lieber: Ideologie: eine historisch-systematische Einführung. Verlag F. Schöningh, 1985, ISBN 3-506-99232-5.
  • Herbert Marcuse: Der eindimensionale Mensch. ISBN 3-423-34084-3.
  • Karl Mannheim: Ideologie und Utopie. 8. Auflage. 1995, ISBN 3-465-02822-8.
  • Karl Marx, Friedrich Engels: in Marx-Engels-Jahrbuch 2003. Die Deutsche Ideologie. ISBN 3-05-003837-3.
  • Karl Popper: Die Offene Gesellschaft und ihre Feinde. ISBN 3-16-145951-2 (Band 1), ISBN 3-8252-1725-6 (Band 2).
  • Jan Rehmann: Einführung in die Ideologietheorie. Hamburg 2008, ISBN 978-3-88619-337-0.
  • Kurt Salamun: Ideologie und Aufklärung: Weltanschauungstheorie und Politik. Böhlau, 1988, ISBN 3-205-05126-2.
  • Brigitte Schlieben-Lange: Idéologie: Zur Rolle von Kategorisierungen im Wissenschaftsprozeß. (Schriften der Philosophisch-historischen Klasse der Heidelberger Akademie der Wissenschaften 18) C. Winter Universitätsverlag, Heidelberg 2000, ISBN 3-8253-0917-7.
  • Ernst Topitsch: Vom Ursprung und Ende der Metaphysik. Wien 1958; Gottwerdung und Revolution. München 1973; Erkenntnis und Illusion. Hamburg 1979; Heil und Zeit. Ein Kapitel zur Weltanschauungsanalyse. Tübingen 1990.
  • Slavoj Žižek: The Sublime Object of Ideology. Verso Books, London/ New York 1989, ISBN 0-86091-256-6.
  • Slavoj Žižek (Hrsg.): Mapping Ideology. Verso, London/ New York 2012, ISBN 978-1-84467-554-8.
  • Н. Бобровников. (1933). „Идеология”. u: гл. ред. Шмидт, Отто Юльевич. Большая советская энциклопедия: В 65 томах. 27 (Зерновые — Империализм) (1-е изд izd.). М: Большая Российская энциклопедия. str. 452—463. 
  • Введенский, Борис Алексеевич, ur. (1952). „Идеология”. Большая советская энциклопедия: в 51 томе. 17 (Земля — Индейцы) (2-е изд izd.). М: Большая Российская энциклопедия. str. 333—337. Arhivirano iz originala na datum 2016-04-25. Pristupljeno 2015-04-28. 
  • Жижек, Славой. Возвышенный Объект Идеологии. — М.: «Художественный журнал», 1999. — ISBN 5-901116-01-1
  • Логинов Алексей Валерьевич. Идеология как проблема социальной онтологии Arhivirano 2016-03-05 na Wayback Machine-u : Дис. … канд. филос. наук : 09.00.11 : Екатеринбург, 2004 136 c. РГБ ОД, 61:04-9/557
  • Макаренко В. П. Главные идеологии современности. Ростов н/Д.: Феникс. — 2000.

Vanjske veze

uredi
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Ideologija&oldid=41443244