Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine predstavljalo je najviši izvršni organ Republike Bosne i Hercegovine. Činilo ga je 7 članova: 2 Muslimana, 2 Hrvata, 2 Srbina i 1 Ostali.[1] Prema Ustavu, Predsjedništvo je za svoj rad odgovaralo građanima i Skupštini.[2] Također je bilo i vrhovni komandant oružanih snaga Republike BiH, što je uključivalo Armiju RBiH, MUP RBiH, te paravojske Teritorijalna odbrana BiH, Zelene beretke i Hrvatske odbrambene snage (HOS) na početku rata u BiH.
| Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine | |
|---|---|
 | |
| Vrsta | Kolektivni šef države |
| Status | Ukinuto |
| Skraćenica | Predsjedništvo RBiH |
| Prebivalište | Zgrada Predsjedništva |
| Sjedište | Trg Bosne i Hercegovine 1, Sarajevo, Republika BiH |
| Imenuje ga | direktni izbori |
| Mandat | Četiri godine (obnovljivo samo jednom) |
| Prethodnik | Predsjedništvo SRBiH |
| Osnivanje | 8. april 1992. |
| Prvi nosilac | Predsjednik: Alija Izetbegović Članovi: Fikret Abdić Biljana Plavšić Nikola Koljević Stjepan Kljuić Franjo Boras Ejup Ganić |
| Posljednji nosilac | Predsjednik: Alija Izetbegović Članovi: Nijaz Duraković Mirko Pejanović Tatjana Ljujić-Mijatović Stjepan Kljuić Ivo Komšić Ejup Ganić |
| Ukinuto | 13. oktobar 1996. |
| Sukcesija | Predsjedništvo Bosne i Hercegovine |
Bila je najviša i jedina legalna institucija priznata od međunarodne zajednice, koja je predstavljala državu Republiku Bosnu i Hercegovinu u svijetu.
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i prvih poslijeratnih izbora, dana 13. oktobra 1996. tročlano Predsjedništvo Bosne i Hercegovine naslijeđuje sedmeročlano Predsjedništvo Republike BiH.[3]
Historija
urediUvod
urediIako je Bosna i Hercegovina postala Republika, još 1943, kao i ostale republike SFR Jugoslavije nije imala funkciju predsjednika Republike već je funkciju šefa države obavljao najprije predsjednik skupštine. Ustavom SR Bosne i Hercegovine iz 1974. formirano je Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine, po uzoru na Predsjedništvo SFRJ, formirano juna 1971. Prvo Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine konstituisano je 29. april 1974. izborom prvih osam članova Predsjedništva, koje je birala Skupština SR Bosne i Hercegovine. Pored izabranih članova, koji su birani na osnovu prijedloga Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Bosne i Hercegovine (SSRN), član Predsjedništva bio je po položaju — predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine.
Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine imalo je 9 članova (do 1990): 8 koje je birala Skupština i jednog po položaju (do 1989). Mandat članova Predsjedništva bilo je četiri godine i nije mogao biti biran više od dva puta, a mandat predsjednika prvobitno četiri, a od 1982. po jednu godinu. U periodu od 1974. do 1992. na čelu Predsjedništva nalazilo se devet predsjednika. Predsjednika su birali članovi Predsjedništva, na osnovu prijedloga Kandidacione komisije Socijalističkog saveza radnog naroda BiH, a potom Skupština SR Bosne i Hercegovine.
Predratni period
urediNa Općim izborima u SRBiH 18. novembra 1990. za članove Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabrani su: Fikret Abdić, Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Biljana Plavšić, Nikola Koljević, Stjepan Kljuić i Franjo Boras. Internom odlukom u SDA, utvrđeno je da će Predsjednik Predsjedništva SRBiH postati Alija Izetbegović, a ne Fikret Abdić, koji je na izborima osvojio najveći broj glasova.
Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Republike Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Republici Bosni i Hercegovini, prva ratna dešavanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine.[4]
U političkom životu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine pojavila se ideja o ponovnom uspostavljanju nezavisnosti. Nastojanja u tom pravcu samo su se pojačala nakon što su tri jugoslavenske republike (Slovenija, Hrvatska i Makedonija) učinile konkretne korake, te se nametnulo jednostavno pitanje, da li će Republika iskoristiti svoje pravo na samoopredjeljenje (prema Ustavu SFRJ iz 1974) ili će ostati u tzv. krnjoj Jugoslaviji, što je po mnogima bilo samo drugo ime za Veliku Srbiju. Nakon što su Slovenija i Hrvatska 25. juna proglasile nezavisnost,[5] a potom i prekinule sve državne veze sa ostatkom SFRJ, Skupština SR Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991. usvaja Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine.[6] Tim činom odlučeno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor o budućnosti Jugoslavije.
Krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status.[5] Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom.[7][8] U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu.[4]
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za". Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.[4]
Ratni i poslijeratni period
urediPočetkom rata u Bosni i Hercegovini, tadašnji srpski članovi Biljana Plavšić i Nikola Koljević i hrvatski član Franjo Boras su napustili Predsjedništvo, ali su zamijenjeni u skladu sa izbornim rezultatima sljedećim kandidatima prema broju dobijenih glasova. Na upražnjena mjesta članova Predsjedništva imenovani su Nenad Kecmanović, Mirko Pejanović i Ivo Komšić. Nenad Kecmanović, je ubrzo napustio Predsjedništvo, a na njegovo mjesto imenovana je Tatjana Ljujić-Mijatović. Nakon što je proglasio secesiju na dijelu općine Velika Kladuša, Fikret Abdić je smijenjen zbog protivustavnih aktivnosti, a kasnije je također pred sudovima Hrvatske pravomoćno osuđen za ratne zločine. Na njegovo mjesto je imenovan Nijaz Duraković
Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, naziv Republika Bosna i Hercegovina je zamijenjen s nazivom Bosna i Hercegovina. U skladu s novim nazivom, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je postalo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, nastavljajući kontinuitet ranijeg predsjedništva, ali s promijenjenom strukturom. Umjesto sedam članova, sada se sastoji iz tri člana, po jednog člana iz bošnjačkog, hrvatskog i srpskog konstitutivnog naroda.
Izbor
urediPredsjedništvo Republike BiH birali su punoljetni građani Republike Bosne i Hercegovine, direktnim, tajnim glasanjem i to na mandat u trajanju od 4 godine, koji je bio obnovljiv samo jednom uzastopno. Predsjednika Predsjedništva biraju članovi Predsjedništva iz reda svojih članova, na period od jedne godine i mogućnosti obnavljanja mandata još jedanput. U slučaju ratnog stanja ili vanredne situacije trenutnom sazivu Predsjedništva može se produžiti mandat do trenutka kada su stvoreni uslovi za izbor novog predsjedništva.[2]
Nadležnosti
urediNeki od ustavnih zadataka Predsjedništva su:
- predstavlja Republiku u svijetu,
- razmatra pitanja iz oblasti odbrane, državne sigurnosti, društvene samozaštite i međunarodne saradnje,
- utvrđuje plan odbrane Republike,
- postavlja i opoziva ukazom ambasadore i šefove misija Republike i slično.
U početku ratnog perioda dok se Skupština nije mogla redovno sastajati, Predsjedništvo je, u skladu sa ustavnim ovlaštenjima, imalo i zakonodavnu funkciju donoseći uredbe sa zakonskom snagom, koje je Skupština naknadno odobravala.[3]
Spisak članova Predsjedništva
uredi| # | Portret | Ime i prezime | Mandat | Stranka | Bilješke | |
|---|---|---|---|---|---|---|
| Muslimani | ||||||
| 1. | Fikret Abdić | 3. mart 1992. | 20. oktobar 1993. | SDA | smijenjen zbog | |
| Alija Izetbegović | 5. oktobar 1996. | Predsjednik Predsjedništva | ||||
| 2. | Nijaz Duraković | 20. oktobar 1993. | 5. oktobar 1996. | SDP BiH | Zamijenio Fikreta Abdića | |
| Hrvati | ||||||
| 1. | Stjepan Kljuić | 3. mart 1992. | 5. oktobar 1996. | HDZ BiH | Napustio HDZ BiH 1994. | |
| RS | ||||||
| 1. | Franjo Boras | 20. oktobar 1993. | HDZ BiH | Napustio predsjedništvo 1993. | ||
| 2. | Ivo Komšić | 24. oktobar 1993. | 5. oktobar 1996. | HSS BiH | Zamijenio Franju Borasa | |
| Srbi | ||||||
| 1. | Biljana Plavšić | 3. mart 1992. | 9. april 1992. | SDS | Napustili predsjedništvo 1992. | |
| Nikola Koljević | ||||||
| 2. | Nenad Kecmanović | 17. juni 1992. | 6. juli 1992. | Nezavisni | Zamijenio Biljanu Plavšić.
Napustio politiku 1992. | |
| 2. | Mirko Pejanović | 5. oktobar 1996. | SDP BiH | Zamijenio Nikolu Koljevića | ||
| 3. | Tatjana Ljujić-Mijatović | 24. decembar 1992. | Zamijenila Nenada Kecmanovića | |||
| Ostali | ||||||
| 1. | Ejup Ganić | 3. mart 1992. | 5. oktobar 1996. | SDA | Jugoslaven | |
Također pogledajte
urediReference
uredi- ^ "Hronologija Predsjedništva BiH". Arhivirano s originala, 13. 2. 2013. Pristupljeno 18. 10. 2014.
- ^ a b "Ustav Republike Bosne i Hercegovine (Prečišćeni tekst)" (PDF). Službeni list Republike Bosne i Hercegovine. Sarajevo. 14. 3. 1993. Arhivirano (PDF) s originala, 20. 1. 2018. Pristupljeno 20. 1. 2018.
U Republici Bosni i Hercegovini u službenoj upotrebi je srpskohrvatski odnosno hrvatskosrpski jezik ijekavskog izgovora.
- ^ a b "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
- ^ a b c "Parlamentarizam u Bosni i Hercegovini u uslovima političkog pluralizma (1990.–1995.)". www.parlament.ba. Pristupljeno 20. 1. 2024.
- ^ a b "Priznanje država:Raspad Jugoslavije i SSSR-a" (PDF). web.archive.org. Arhivirano s originala 21. 4. 2012. Pristupljeno 22. 5. 2018.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
- ^ Lukić, Reneo (1996). Evropa od Balkana do Urala:Dezintegracija Jugoslavije i SSSR-a. Oxford: Oxford University Press. str. 204. ISBN 978-0-19-829200-5.
- ^ Walling 2013, str. 93.
- ^ Burg i Shoup 2000, str. 96.