Prijeđi na sadržaj

Sifilis

Ovo je izdvojeni članak – listopad 2013. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Klasifikacija i vanjske poveznice
MKB-10-CM A51.0 Uredi na Wikipodatcima
Spiroheta Treponema pallidum koja izaziva sifilis

Sifilis je spolno prenosiva bolest uzrokovana spirohetom Treponema pallidum podvrste pallidum. Najčešći način prijenosa infekcije je spolnim odnosom; također se može prenijeti s majke na dijete tijekom trudnoće ili porođaja, dovodeći do kongenitalnog sifilisa. Ostale bolesti koje u ljudi uzrokuje srodna Treponema pallidum su frambezija (uzrokovana podvrstom pertenue), pinta (uzrokovana podvrstom carateum) i bedžel (uzrokovana podvrstom endemicum).

Znakovi i simptomi sifilisa ovise o stadiju bolesti (primarni, sekundarni, latentni i tercijarni). Primarni stadij se tipično očituje solitarnim vrijedom, tzv. tvrdim čankirom (bezbolnom ulceracijom kože koja ne svrbi, a rubovi su još na opip čvrsti). Sekundarni sifilis je obilježen difuznim kožnim osipom koji često zahvaća dlanove i tabane, dok u latentnom stadiju sifilisa simptoma nema ili su vrlo oskudni. Tercijarni sifilis je obilježen stvaranjem guma, neurološkim ili srčanim simptomima. Sifilis je poznat pod nazivom "veliki imitator" jer se često očituje atipičnim simptomima. Dijagnoza se obično postavlja pomoću seroloških pretraga krvi, ali se bakterije mogu vidjeti i mikroskopom. Sifilis se učinkovito liječi antibioticima, osobito intramuskularnom primjenom penicilina G (koji se kod neurosifilisa primjenjuje intravenski) ili ceftriaksona, a u osoba koje su alergične na penicilin, peroralnom primjenom doksiciklina ili azitromicina.

Smatra se da je 1999. godine širom svijeta od sifilisa bolovalo 12 milijuna ljudi, od čega više od 90 % u zemljama u razvoju. Nakon što se dramatično smanjila proširenost bolesti, zbog široke dostupnosti penicilina nakon 1940. godine, u novom se mileniju u mnogim zemljama učestalost povećala, često udružena sa zarazom humanim virusom imunodeficijencije (HIV). Ta se pojava djelomice pripisuje spolnim odnosima bez zaštite u skupini muških homoseksualaca, povećanju promiskuiteta, prostituciji i smanjenoj uporabi mehaničkih sredstava za zaštitu od začeća.[1][2][3]

U Hrvatskoj je u 2009. godini prijavljeno 36 oboljelih od sifilisa (stopa 0,9/100.000 stanovnika), a u 2010. godini 18 slučajeva. U ordinacijama opće/obiteljske medicine registrirano je u 2010. godini 95 dijagnoza sifilisa.[4]

Znakovi i simptomi

[uredi | uredi kôd]

Sifilis se može očitovati tijekom jednog od svoja četiri stadija: primarmog, sekundarnog, latentnog i tercijarnog,[5] a može biti i kongenitalan.[6] Sir William Osler ga je nazvao “velikim imitatorom” zbog vrlo različitih načina očitovanja.[5][7]

Primarni stadij

[uredi | uredi kôd]
Primarni sifilitični tvrdi čankir na ruci

Primarni se sifilis tipično prenosi neposrednim spolnim odnosom sa zaraženom osobom.[8] Oko 3 do 90 dana (u prosjeku 21 dan) nakon zaraze, na mjestu ulaska u tijelo se pojavljuje kožna promjena, koja se naziva tvrdi čankir.[5] To je u tipičnom obliku (40 % slučajeva) pojedinačni, čvrsti, bezbolni kožni vrijed koji ne svrbi, a ima čisto i ravno dno i jasne rubove, širine i promjera od 0.3 do 3 cm.[5] Promjena, međutim, može biti i drugačijeg izgleda.[9] U tipičnim slučajevima prvo se pojavljuje makula koja se preko stadija papule razvija do erozije ili ulkusa.[9] Ponekad promjena može biti višestruka (~40 %),[5] što je učestalije uz istovremenu infekciju HIV-om. Promjene mogu biti bolne (30 %), a mogu se razviti i izvan spolnog sustava (2–7 %). U žena je najčešća lokalizacija vrat maternice (44 %), u heteroseksualnih muškaraca su to penis (99 %) i anus, dok je rektum relativno česta lokalizacija u homoseksualnih muškaraca (34 %).[9] U blizini mjesta infekcije često dolazi do povećanja limfnih čvorova (80 %),[5] i to sedam do 10 dana nakon stvaranja vrijeda.[9] Bez liječenja, lezija može potrajati tri do šest tjedana.[5]

Sekundarni stadij

[uredi | uredi kôd]
Tipično očitovanje sekundarnog sifilisa, s kožnim osipom na dlanovima
Crvenkaste papule i čvorovi na mnogo mjesta na tijelu u sekundarnom sifilisu.

Sekundarni se sifilis razvija oko četiri do deset tjedana nakon infekcije.[5] Premda je sekundarni stadij sifilisa poznat po vrlo različitim očitovanjima, simptomi se najčešće pojavljuju na koži, sluznicama i limfnim čvorovima.[10] Na trupu i ekstremitetima, uključujući i dlanove i tabane, može postojati simetrični crvenkastoružičasti osip koji ne svrbi.[5][11] Osip može postati makulopapularan ili pustulozan. Na sluznicama se mogu stvarati plosnate, bjelkaste, bradavičaste tvorbe koje se nazivaju ravnim kondilomima ili lat. conylomata lata. Sve ove promjene sadrže bakterije i zarazne su. Drugi simptomi mogu biti vrućica, grlobolja, malaksalost, mršavljenje, gubitak kose i glavobolja.[5] Simptomi koji su rijetkost su hepatitis, bolest bubrega, artritis, periostitis, neuritis vidnog živca, uveitis i intersticijski keratitis.[5][12] Akutni se simptomi obično povlače nakon tri do šest tjedana,[12] ali se u oko 25 % bolesnika pojavljuju recidivi ovih simptoma. Mnogi bolesnici koji imaju simptome sekundarnog sifilisa (40–85 % žena, 20–65 % muškaraca) ne opisuju prethodnu pojavu klasičnog tvrdog vrijeda primarnog sifilisa.[10]

Latentni stadij

[uredi | uredi kôd]

Latentni je sifilis obilježen serološkim znakovima infekcije, bez pojave simptoma bolesti.[8] U SAD-u se nadalje opisuje ili kao rani (kad je od sekundarnog stadija proteklo manje od jedne godine) ili kao kasni (kad je od sekundarnog stadija proteklo dulje od jedne godine).[12] U Velikoj Britaniji se granicom između ranog i kasnog latentnog stadija sifilisa smatraju dvije godine.[9] U ranom stadiju latentnog sifilisa može doći do recidiva simptoma. Kasni stadij latentnog sifilisa je asimptomatski, a bolesnik nije tako zarazan kao u ranom stadiju latentnog sifilisa.[12]

Tercijarni stadij

[uredi | uredi kôd]
Bolesnik s tercijarnim (gumoznim) sifilisom. Bista u Musée de l'Homme, Pariz.

Tercijarni se sifilis može razviti oko 3 do 15 godina nakon infekcije, a može se podijeliti u tri različita oblika: gumozni sifilis (15 %), kasni neurosifilis (6,5 %) i kardiovaskularni sifilis (10 %).[5][12] Bez liječenja, tercijarni se sifilis razvija u oko trećine zaraženih osoba.[12] Bolesnici s tercijarnim sifilisom nisu zarazni.[5]

Gumozni sifilis ili kasni benigni sifilis se obično razvija 1 do 46 godina nakon zaraze, u prosjeku nakon 15 godina. Ovaj je stadij obilježen stvaranjem kroničnih promjena guma (patologija), koje su mekana područja nekroze tkiva okružena kroničnom granulomatoznom upalnom reakcijom, a različite su veličine i nalik na tumor. Tipično se razvijaju u koži, kostima i jetri, ali se mogu razviti bilo gdje u tijelu.[5]

Neurosifilis se odnosi na infekciju koja zahvaća središnji živčani sustav. Do nje može doći rano u tijeku bolesti, bez simptoma ili u obliku sifilitičnog meningitisa, ili kasno u tijeku bolesti, u obliku meningovaskularnog sifilisa, opće pareze ili tabes dorsalisa, što je povezano s poremećajima ravnoteže i sijevajućim bolovima u nogama.Kasni se neurosifilis tipično razvija 4 do 25 godina nakon zaraze. Meningovaskularni sifilis se tipično očituje apatijom i konvulzijama, te općom parezom s demencijom i tabes dorsalisom.[5] Također se može pojaviti promjena zjenica, Argyll Robertsonove zjenice, obilježena obostrano malenim zjenicama koje se sužavaju prilikom gledanja u blize predmete, ali ne i pri odgovoru na jaku svjetlost.

Kardiovaskularni sifilis se obično razvija 10–30 godina nakon zaraze. Najčešća mu je komplikacija sifilitični aortitis, koji može dovesti do razvoja aneurizme.[5]

Kongenitalni sifilis

[uredi | uredi kôd]

Kongenitalni sifilis može nastati tijekom trudnoće ili porođaja. Dvije trećine sifilitične djece se rađa bez simptoma bolesti. Česti simptomi koji se razvijaju tijekom nekoliko prvih godina života su:hepatosplenomegalija (70 %), osip (70 %), vrućica (40 %), neurosifilis (20 %) i pneumonitis (20 %).Ako se ne liječi, u 40 % takve djece se može razviti kasni kongenitalni sifilis, a obuhvaća između ostaloga: deformaciju korijena nosa sedlasti nos, Higoumenakisov znak, sabljastu potkoljenicu ili Cluttonove zglobove.[13]

Uzrok

[uredi | uredi kôd]

Bakteriologija

[uredi | uredi kôd]
Histopatološki prikaz spiroheta Treponema pallidum pomoću modificranog Steinerovog bojenja srebrom

Treponema pallidum podvrsta pallidum je bakterija spiralnog oblika koja je Gram-negativna i vrlo pokretljiva.[9][14] Preostale tri bolesti koje u ljudi mogu uzrokovati bakterije srodne Treponemi pallidum, su frambezija (podvrsta pertenue), pinta (podskupina carateum) i bedžel (podvrstaendemicum).[5] Za razliku od podvrste pallidum, one ne uzrokuju neurološku bolest.[13] Ljudi su jedini poznati prirodni rezervoar podvrste pallidum.[6] Ona bez domaćina ne može preživjeti dulje od nekoliko dana. Razlog tome je njezin kratki genom (1.14 MDa) koji ne može uspostaviti metaboličke putove nužne za stvaranje svih potrebnih makronutrijenata. Vrijeme podvostručenja je dugo, dulje od 30 sati.[9]

Prijenos

[uredi | uredi kôd]

Sifilis se prenosi spolnim odnosom ili tijekom trudnoće s majke na fetus; spirohete mogu ući u tijelo kroz neoštećene sluznice ili kroz oštećenu kožu.[5][6] Zbog toga se bolest može prenositi ljubljenjem blizu lezije, kao i oralnim, vaginalnim i analnim spolnim odnosom.[5] Oko 30 do 60 % osoba izloženih primarnom ili sekundarnom sifilisu će se zaraziti ovom bolešću.[12] Zaraznost ove bolesti naglašava činjenica da u osobe zaražene sa samo 57 bakterija postoji 50 %-tna mogućnoat zaraze.[9] Većina (60 %) novih slučajeva u SAD-u se pojavljuje u homoseksualnih muškaraca. Bolest se može prenijeti putem krvnih derivata. Međutim, oni se u mnogim zemljama prije primjene testiraju, tako da je opasnost od zaraze malena. Čini se da je opasnost od prijenosa putem zajedničkih igala ograničena.[5] Do zaraze sifilisom ne može doći putem zahodskih dasaka, dnevnih aktivnosti, toplih kupki ili zajedničkog jedaćeg pribora i odjeće.[15]

Dijagnoza

[uredi | uredi kôd]
Plakat kojim se poziva na testiranje na sifilis, koji prikazuje muškarca i ženu, glava pognutih od stida (oko 1936.)

Dijagnozu sifilisa je u ranom stadiju teško postaviti.[9] Ona se potvrđuje ili pomoću pretraga krvi ili neposrednim pronalaženjem pomoću mikroskopa. Pretrage krvi koriste se češće, jer se lakše izvode.[5] Dijagnostičkim testovima nije moguće razlikovati o kojem se stadiju bolesti radi.[16]

Pretrage krvi

[uredi | uredi kôd]

Pretrage krvi se dijele na netreponemske testove na sifilis i na treponemske testove.[9] Netreponemski se testovi izvode na početku obrade i obuhvaćaju venereal disease research laboratory (VDRL) i brzi plazma reagin test. Međutim, jer su ovi testovi ponekad lažno pozitivni, potrebno je nalaz potvrditi treponemskim testom, poput eng.treponemal pallidum particle agglutination(TPHA) ili fluorescent treponemal antibody absorption test (FTA-Abs).[5] Do lažno pozitivnih nalaza netreponemskih testova mogu dovesti neke virusne infekcije, poput vodenih kozica i ospica, kao i limfom, tuberkuloza, malarija, endokarditis, bolest vezivnog tkiva i trudnoća.[8] Testovi na treponemska protutijela obično postaju pozitivni dva do pet tjedana nakon zaraze.[9] Dijagnoza neurosifilisa se postavlja na osnovi nalaza velikog broja leukocita (pretežno limfocta) i visokih razina bjelančevina u cerebrospinalnoj tekućini, a u okolnostima poznate zaraze sifilisom.[5][8]

Direktne metode dokazivanja

[uredi | uredi kôd]

Pretragom uzorka serozne tekućine iz tvrdog vrijeda mikroskopiranjem u tamnom polju dijagnoza se može postaviti odmah. Međutim, bolnice ne posjeduju uvijek opremu ni iskusno osoblje, a pretragu se treba učiniti najkasnije 10 minuta nakon uzimanja uzorka. Opisana osjetljivost i specifičnost ove pretrage iznosi oko 80 %, stoga se njome dijagnoza može samo potvrditi, ali ne i isključiti. Na uzorku iz vrijeda mogu se učiniti još dvije pretrage: direktna imunofluorescencija i lančana reakcija polimerazom. Kod direktne imunofluorescencije se koriste protutijela obilježena fluoresceinom, koja se vežu na specifične bjelančevine bakterija, dok se pretrage pomoću amplifikacije nukleinskih kiselina, poput lančane reakcije polimerazom zasnivaju na otkrivanju specifičnih gena bakterija. Ove pretrage ne ovise toliko o vremenu izvođenja nakon uzimanja uzorka, jer za njih nije potrebno prisustvo živih bakterija u njemu.[9]

Prevencija

[uredi | uredi kôd]

Godine 2010., još nije postojalo učinkovito cjepivo.[6] Suzdržavanje od spolnih odnosa sa zaraženom osobom je učinkovito u smanjenju širenja sifilisa, isto kao i pravilna uporaba prezervativa. Međutim, uporaba prezervativa ne predstavlja potpunu zaštitu od infekcije.[15][17] Zbog toga Centers for Disease Control and Prevention preporučuje dugoročnu, uzajamno monogamnu vezu s nezaraženim partnerom, kao i izbjegavanje uzimanja alkoholnih pića i droga koje povećavaju rizično spolno ponašanje.[15]

Kongenitalni sifilis se u novorođenčadi može prevenirati probirom majki tijekom rane trudnoće i liječenjem onih koje su zaražene.[18] United States Preventive Services Task Force (USPSTF) preporučuje opći probir svih trudnica,[19] dok Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje testiranje svih žena prilikom prvog pregleda u trudnoći, te ponovno u trećem tromjesečju.[20] Ako je nalaz pozitivan, preporučuje se liječenje oba partnera.[20] Međutim, kongenitalni je sifilis još učestao u zemljama u razvoju, jer mnogim ženama nije dostupna antenatalna skrb, a antenatalna skrb koja se pruža ne obuhvaća i probir na sifilis,[18] te se ponekad pojavljuje i u razvijenim zemljama, jer je za žene, za koje je vjerojatnost zaraze sifilisom najveća (ovisnice o drogama i sl.), i vjerojatnost odgovarajućeg praćenja trudnoća najmanja.[18] Čini se kako je u zemljama s niskom do srednjim dohotkom za smanjivanje učestalosti kongenitalnog sifilisa učinkovit niz mjera kojima se povećava pristupačnost testiranja.[20]

U mnogim zemljama, uključujući Kanadu,[21] Europsku uniju,[22] i Sjedinjene Američke Države[23][24] sifilis je bolest koja se prijavljuje. To znači da zdravstveni radnici o njoj moraju obavijestiti organizacije javnog zdravstva, koje, u idealnim okolnostima obavještavaju o tome spolne partnere oboljele osobe.[25] Liječnici također trebaju poticati bolesnike da upute svoje partnere na liječenje.[26] CDC preporučuje da se spolno aktivni homoseksualci testiraju barem jednom godišnje.[27]

Liječenje

[uredi | uredi kôd]

Rani stadij infekcije

[uredi | uredi kôd]

Lijek izbora za nekomplicirani sifilis i dalje je jedna doza intramuskularno primijenjenog benzilpenicilina ili jedna doza peroralno primijenjenog azitromicina.[28] Druge mogućnosti su primjena doksiciklina i tetraciklina, ali se ona, zbog opasnosti od kongenitalnih malformacija, u trudnica ne preporučuje. Otpornost na antibiotike je uočena na niz lijekova, uključujući makrolide, klindamicin i rifampicin.[6] Ceftriakson, cefalosporinski antibiotik treće generacije može biti jednako učinkovit kao i liječenje penicilinom.[5]

Kasni stadij infekcije

[uredi | uredi kôd]

Zbog lošeg prelaska penicilina G u središnji živčani sustav, preporučuje se liječenje neurosifilisa intravenskom primjenom velikih doza penicilina tijekom najmanje 10 dana.[5][6] Ako je bolesnik alergičan, može se primijeniti ceftriakson ili se može pokušati hiposenzibilizacija na penicilin. Ostali kasni znakovi bolesti se mogu liječiti intramuskularnom primjenom penicilina G tijekom tri tjedna. U slučaju alergije, kao i u ranom stadiju bolesti, može se primijeniti doksiciklin ili tetraciklin, ali tijekom duljeg vremenskog razdoblja. Liječenje u ovom stadiju ograničava napredovanje bolesti, ali ima vrlo mali učinak na već nastala oštećenja.[5]

Jarisch-Herxheimerova reakcija

[uredi | uredi kôd]

Jedan od mogućih neželjenih učinaka liječenja je Jarisch-Herxheimerova reakcija. Ona često započinje za jedan sat i traje 24 sata, a simptomi su vrućica, boli u mišićima, glavobolja i tahikardija.[5] Uzrokovana je citokinima koje stvara imunosni sustav kao reakciju na lipoproteine nastale raspadanjem bakterija.[29]

Epidemiologija

[uredi | uredi kôd]
Dobno-standardizirana smrtnost od sifilisa na 100,000 stanovnika u 2004.[30]

██ bez podataka

██ <35

██ 35-70

██ 70-105

██ 105-140

██ 140-175

██ 175-210

██ 210-245

██ 245-280

██ 280-315

██ 315-350

██ 350-500

██ >500

Smatra se da je sifilisom, u 1999. godini bilo zaraženo 12 milijuna ljudi, od čega je više od 90 % slučajeva bilo u zemljama u razvoju.[6] Godišnje od njega boluje između 700000 i 1.6 milijuna trudnica dovodeći do spontanih pobačaja, mrtvorođenosti i kongenitalnog sifilisa. U subsaharskoj Africi, sifilis uzrokuje oko 20 % slučajeva perinatalnih smrti.[13] Stope su proporcionalno veće među uživaocima intravenskih droga, osoba zaraženih HIV-om i homoseksualaca.[1][2][3] U 2007. godini, u Sjedinjenim Američkim Državama stope zaraženosti sifilisom bile su šest puta veće u muškaraca nego u žena, dok su 1997. godine bile skoro jednake.[31] Godine 2010. skoro polovicu zaraženih činili su amerikanci afričkog podrijetla.[32]

Sifilis je u Europi bio vrlo učestao tijekom 18. i 19. stoljeća. U razvijenim zemljama se infekcija brzo prorijedila početkom 20. stoljeća, zbog raširene primjene antibiotika, sve do 1980-ih i 1990-ih godina.[14] Od 2000. godine stope zaraženosti sifilisom se u SAD-u, Kanadi, Velikoj Britaniji, Australiji i Europi povećavaju, ponajprije među homoseksualcima.[6] Stope zaraženosti sifilisom među američkim ženama su ostale jednake, a među britanskim ženama su se povećale, no manje nego u mušakaraca.[33] Od 1990-tih godina do povećanja stopa zaraženosti u heteroseksualaca došlo je u Kini i Rusiji.[6] Ovo se pripisuje spolnom promiskuitetu, prostituciji i spolnim odnosima bez mehaničke zaštite.[6][33][34]

Smrtnost od neliječenog sifilisa iznosi od 8 % do 58 %, a veća je u muškaraca.[5] Simptomi sifilisa su tijekom 19. i 20. stoljeća postali blaži, djelomice zbog široke dostupnosti učinkovitog liječenja, a djelomice zbog manje virulencije spiroheta.[10] Uz rano liječenje, komplikacija je malo.[9] Sifilis povećava opasnost od prijenosa HIV-a dva do pet puta, a istovremena infekcija je česta (30–60 % u nizu gradskih centara).[5][6]

Povijest

[uredi | uredi kôd]
Portret Gerard de Lairesse, naslikao Rembrandt van Rijn,oko 1665.–1667., ulje na platnu. De Lairesse, koji je i sam bio slikar i teoretičar umjetnosti bolovao je od kongenitalnog sifilisa koji mu je teško unakazio lice i zbog kojeg je, u konačnici, oslijepio.[35]

Točno podrijetlo sifilisa je nepoznato.[5] Prema jednoj pretpostavci, sifilis je u Europu donijela posada s putovanja Kristofora Kolumba iz Amerike, dok je prema drugoj sifilis i prije toga postojao u Europi, ali je bio neprepoznat. Ove se pretpostavke nazivaju "Kolumbovskom" i "pred-Kolumbovskom".[16] Dostupni dokazi govore u prilog Kolumbovskoj pretpostavci.[36][37] Prvi pisani dokazi o izbijanju sifilisa u Europi datiraju iz 1494./1495. u Napulju, tijekom francuske invazije.[14][16] Budući da su je, po povratku, prenosili francuski vojnici, u početku je bio poznat kao "francuska bolest", koji se naziv još tradicionalno koristi. Godine 1530. naziv "sifilis" po prvi puta je upotrijebio talijanski liječnik i pjesnik Girolamo Fracastoro u naslovu svoje pjesme na latinskom, pisane u daktiličkom heksametru, a koja opisuje širenje bolesti u Italiji.[38] U povijesti medicine poznat je i naziv "Velike boginje".[39][40]

Uzročnika, Treponema pallidum, prvi su, 1905. godine opisali Fritz Schaudinn i Erich Hoffmann.[14] Prvi učinkoviti lijek, (Salvarsan) razvio je 1910. Paul Ehrlich, nakon čega su uslijedila istraživanja penicilina i potvrda njegove učinkovitosti, godine 1943.[14][39] Prije pronalaska učinkovitog liječenja često je korištena živa i izolacija bolesnika, pri čemu su učinci liječenja često bili teži nego sama bolest.[39] Smatra se da su mnoge poznate povijesne ličnosti, kao Franz Schubert, Arthur Schopenhauer, Edouard Manet[14] i Adolf Hitler,[41] bolovali od sifilisa.

Hidejo Noguchi bio je japanski bakteriolog koji je otkrio Treponemu pallidum, uzročnika sifilisa, u moždanom tkivu bolesnik koji su bolovali od djelomične paralize zbog meningoencefalitisa.

Društvo i kultura

[uredi | uredi kôd]

Umjetnost i književnost

[uredi | uredi kôd]
Moll umire od sifilisa, Hogarthova slika A Harlot's Progress.

Prvo europsko umjetničko djelo s prikazom sifilisa je “Sifilitičar” Albrechta Dürera, drvorez za koji se smatra da prikazuje Landsknechta, sjevernoeuropskog plaćenika.[42] Mit o femme fatale ili "otrovnoj ženi" iz 19. stoljeća vjerojatno dijelom potječe od zaraza sifilisom, uključujući i klasične primjere iz književnosti u koje spada i John Keatsova La Belle Dame sans Merci.[43][44]

Slikar Jan van der Straet je oslikao scenu u kojoj bogataša liječe od sifilisa tropskim drvetom gvajakom, oko godine 1580.[45] Naslov djela je "Priprava i primjena gvajaka u liječenju sifilisa". Činjenica da je slikar ovu sliku uključio u niz radova koji slave Novi svijet ukazuje na važnost liječenja sifilisa za europske bogataše toga vremena, premda je ono bilo neučinkovito. Koloristički i pojedinostima obilujuća slika prikazuje četiri sluge koji pripremaju napitak, dok ih promatra liječnik koji nešto krije iza leđa, a nesretni bolesnik ispija lijek.[46]

Istraživanja Tuskegee i Guatemala

[uredi | uredi kôd]

Jedno od najozloglašenijih istraživanja od strane Sjedinjenih Američkih Država upitne medicinske etike u 20. stoljeću bilo je istraživanje sifilisa u Tuskegeeju.[47] Istraživanje se odvijalo u mjestu Tuskegee u Alabami, pod pokroviteljstvom U.S. Public Health Service (PHS), a u zajednici s Tuskegee Institutom.[48] Istraživanje je započelo 1932., kada je sifilis bio rasprostranjeni zdravstveni problem, a nije postojalo sigurno i učinkovito liječenje.[7] Istraživanje je bilo usmjereno na praćenje razvoja neliječenog sifilisa. Do 1947. penicilin je prihvaćen kao učinkoviti lijek protiv sifilisa i sve šire primjenjivan za njegovo liječenje. Voditelji istraživanja su, međutim, nastavili s njegovim provođenjem te nisu sudionicima ponudili liječenje penicilinom.[48] Ova je tvrdnja sporna, a otkriveno je kako je u mnogih sudionika primijenjeno liječenje penicilinom.[7] Istraživanje je okončano tek 1972.[48]

Eksperimenti sa sifilisom provođeni su i u Guatemali od 1946. do 1948. Sjedinjene Američke Države potpomagale su istraživanja na ljudima, provođena za vrijeme vlade Juana Joséa Arévala, uz podršku nekih guatemalskih ministara zdravlja i političara. Liječnici su zaražavali vojnike, zarobljenike i psihičke bolesnike sifilisom i drugim spolno prenosivim bolestima bez informiranog pristanka sudionika, a potom ih liječili antibioticima. U listopadu 2010. Sjedinjene su se Države službeno ispričale Guatemali zbog provođenja ovih eksperimenata.[49]

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ a b Coffin, LS; Newberry, A; Hagan, H; Cleland, CM; Des Jarlais, DC; Perlman, DC. Siječanj 2010. Syphilis in Drug Users in Low and Middle Income Countries. The International journal on drug policy. svezak 21 (broj 1): str. 20.–27. doi:10.1016/j.drugpo.2009.02.008. ISSN 0955-3959. PMC 2790553. PMID 19361976
  2. ↑ a b Gao, L; Zhang, L; Jin, Q. Rujan 2009. Meta-analysis: prevalence of HIV infection and syphilis among MSM in China. Sexually transmitted infections. svezak 85 (broj 5): str. 354.–358. doi:10.1136/sti.2008.034702. PMID 19351623
  3. ↑ a b Karp, G; Schlaeffer, F; Jotkowitz, A; Riesenberg, K. Siječanj 2009. Syphilis and HIV co-infection. European journal of internal medicine. svezak 20 (broj 1): str. 9.–13. doi:10.1016/j.ejim.2008.04.002. PMID 19237085
  4. ↑ (Hrčak) Javnozdravstvena važnost urogenitalnih i spolno prenosivih infekcija; Marina Kuzman ; Hrvatski zavod za javno zdravstvo Ariana Znaor ; Hrvatski zavod za javno zdravstvo, izvor: Hrvatski zdravstvenostatistički ljetopis 2010. Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Zagreb, 2011. (pristupljeno 10. svibnja 2013.)
  5. ↑ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac ad Kent ME, Romanelli F. Veljača 2008. Reexamining syphilis: an update on epidemiology, clinical manifestations, and management. Ann Pharmacother. svezak 42 (broj 2): str. 226.–236. doi:10.1345/aph.1K086. PMID 18212261
  6. ↑ a b c d e f g h i j k Stamm LV. Veljača 2010. Global Challenge of Antibiotic-Resistant Treponema pallidum (PDF). Antimicrob. Agents Chemother. svezak 54 (broj 2): str. 583.–589. doi:10.1128/AAC.01095-09. PMC 2812177. PMID 19805553. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 25. travnja 2014. Pristupljeno 21. veljače 2013.
  7. ↑ a b c White, RM. 13. ožujka 2000. Unraveling the Tuskegee Study of Untreated Syphilis. Archives of Internal Medicine. svezak 160 (broj 5): str. 585.–598. doi:10.1001/archinte.160.5.585. PMID 10724044
  8. ↑ a b c d Committee on Infectious Diseases. 2006. Larry K. Pickering (ur.). Red book 2006 Report of the Committee on Infectious Diseases. 27. izdanje izdanje. American Academy of Pediatrics. Elk Grove Village, IL. str. str. 631.–644. ISBN 978-1-58110-207-9
  9. ↑ a b c d e f g h i j k l m Eccleston, K; Collins, L; Higgins, SP. Ožujak 2008. Primary syphilis. International journal of STD & AIDS. svezak 19 (broj 3): str. 145.–151. doi:10.1258/ijsa.2007.007258. PMID 18397550
  10. ↑ a b c Mullooly, C; Higgins, SP. Kolovoz 2010. Secondary syphilis: the classical triad of skin rash, mucosal ulceration and lymphadenopathy. International journal of STD & AIDS. str. 21. (broj 8): str. 537.–545. doi:10.1258/ijsa.2010.010243. PMID 20975084
  11. ↑ Dylewski J, Duong M. 2. siječnja 2007. The rash of secondary syphilis. Canadian Medical Association Journal. svezak 176 (broj 1): str. 33.–35. doi:10.1503/cmaj.060665. PMC 1764588. PMID 17200385
  12. ↑ a b c d e f g Bhatti MT. 2007. Optic neuropathy from viruses and spirochetes. Int Ophthalmol Clin. svezak 47 (broj 4). doi:10.1097/IIO.0b013e318157202d. PMID 18049280 Zanemaren tekst "pagesstr. 37.–66., ix" (pomoć)
  13. ↑ a b c Woods CR. Lipanj 2009. Congenital syphilis-persisting pestilence. Pediatr. Infect. Dis. J. svezak 28 (broj 6): str. 536.–537. doi:10.1097/INF.0b013e3181ac8a69. PMID 19483520
  14. ↑ a b c d e f Franzen, C. Prosinac 2008. Syphilis in composers and musicians--Mozart, Beethoven, Paganini, Schubert, Schumann, Smetana. European Journal of Clinical Microbiology and Infectious Diseases. svezak 27 (broj 12): str. 1151.–1157. doi:10.1007/s10096-008-0571-x. PMID 18592279
  15. ↑ a b c Syphilis - CDC Fact Sheet. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 16. rujna 2010. Pristupljeno 30. svibnja 2007.
  16. ↑ a b c Farhi, D; Dupin, N. Rujan 2010. Origins of syphilis and management in the immunocompetent patient: facts and controversies. Clinics in dermatology. svezak 28 (broj 5): str. 533.–538. doi:10.1016/j.clindermatol.2010.03.011. PMID 20797514
  17. ↑ Koss CA, Dunne EF, Warner L. Srpanj 2009. A systematic review of epidemiologic studies assessing condom use and risk of syphilis. Sex Transm Dis. svezak 36 (broj 7): str. 401.–405. doi:10.1097/OLQ.0b013e3181a396eb. PMID 19455075CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  18. ↑ a b c Schmid, G. Lipanj 2004. Economic and programmatic aspects of congenital syphilis prevention. Bulletin of the World Health Organization. svezak 82 (broj 6): str. 402.–409. PMC 2622861. PMID 15356931
  19. ↑ U.S. Preventive Services Task, Force. 19. svibnja 2009. Screening for syphilis infection in pregnancy: U.S. Preventive Services Task Force reaffirmation recommendation statement. Annals of internal medicine. svezak 150 (broj 10): str. 705.–709. PMID 19451577
  20. ↑ a b c Hawkes, S; Matin, N; Broutet, N; Low, N. 15. lipnja 2011. Effectiveness of interventions to improve screening for syphilis in pregnancy: a systematic review and meta-analysis. The Lancet infectious diseases. svezak 11 (broj 9): str. 684.–691. doi:10.1016/S1473-3099(11)70104-9. PMID 21683653
  21. ↑ National Notifiable Diseases. Public Health Agency of Canada. 5. travnja 2005. Inačica izvorne stranice arhivirana 9. kolovoza 2011. Pristupljeno 2. kolovoza 2011.
  22. ↑ Viñals-Iglesias, H; Chimenos-Küstner, E. 1. rujna 2009. The reappearance of a forgotten disease in the oral cavity: syphilis. Medicina oral, patologia oral y cirugia bucal. svezak 14 (broj 9): str. 416.–420. PMID 19415060
  23. ↑ Table 6.5. Infectious Diseases Designated as Notifiable at the National Level-United States, 2009 a. Red Book. Pristupljeno 2. kolovoza 2011.
  24. ↑ Table 6.5. Infectious Diseases Designated as Notifiable at the National Level-United States, 2009 Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  25. ↑ Brunner & Suddarth's textbook of medical-surgical nursing. 12. izdanje izdanje. Wolters Kluwer Health/Lippincott Williams & Wilkins. Philadelphia. 2010. str. 2144. ISBN 978-0-7817-8589-1
  26. ↑ Hogben, M. 1. travnja 2007. Partner notification for sexually transmitted diseases. Clinical infectious diseases: an official publication of the Infectious Diseases Society of America. svezak 44 dodatak 3: str. S160.–S174. doi:10.1086/511429. PMID 17342669
  27. ↑ Trends in Sexually Transmitted Diseases in the United States: 2009. National Data for Gonorrhea, Chlamydia and Syphilis. Centers for Disease Control and Prevention. 22. studenoga 2010. Pristupljeno 3. kolovoza 2011.
  28. ↑ David N. Gilbert; Robert C. Moellering; George M. Eliopoulos. The Sanford guide to antimicrobial therapy 2011. 41. izdanje izdanje. Antimicrobial Therapy. Sperryville, VA. str. str. 22. ISBN 978-1-930808-65-2
  29. ↑ Radolf, JD; Lukehart SA (editors). 2006. Pathogenic Treponema: Molecular and Cellular Biology. Caister Academic Press. ISBN 1-904455-10-7CS1 održavanje: više imena: authors list (link) CS1 održavanje: dodatni tekst: authors list (link)
  30. ↑ Disease and injury country estimates. World Health Organization (WHO). 2004. Pristupljeno 11. studenoga 2009.
  31. ↑ Trends in Reportable Sexually Transmitted Diseases in the United States, 2007. Centers for Disease Control and Prevention(CDC). 13. siječnja 2009. Pristupljeno 2. kolovoza 2011.
  32. ↑ STD Trends in the United States: 2010 National Data for Gonorrhea, Chlamydia, and Syphilis. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 22. studenoga 2010. Pristupljeno 20. studenoga 2011.
  33. ↑ a b Kent, ME; Romanelli, F. Veljača 2008. Reexamining syphilis: an update on epidemiology, clinical manifestations, and management. The Annals of pharmacotherapy. svezak 42 (broj 2): str. 226.–236. doi:10.1345/aph.1K086. PMID 18212261
  34. ↑ Ficarra, G; Carlos, R. Rujan 2009. Syphilis: The Renaissance of an Old Disease with Oral Implications. Head and neck pathology. svezak 3 (broj 3): str. 195.–206. doi:10.1007/s12105-009-0127-0. PMC 2811633. PMID 20596972
  35. ↑ The Metropolitan Museum of Art Bulletin, ljeto 2007., str. 55.–56.
  36. ↑ Rothschild, BM. 15. svibnja 2005. History of syphilis. Clinical infectious diseases: an official publication of the Infectious Diseases Society of America. svezak 40 (broj 10): str. 1454.–1463. doi:10.1086/429626. PMID 15844068
  37. ↑ Harper, KN; Zuckerman, MK; Harper, ML; Kingston, JD; Armelagos, GJ. 2011. The origin and antiquity of syphilis revisited: an appraisal of Old World pre-Columbian evidence for treponemal infection. American journal of physical anthropology. svezak 146 dodatak 53: str. 99.-133. PMID 22101689
  38. ↑ Nancy G. "Siraisi, Drugs and Diseases: New World Biology and Old World Learning," in Anthony Grafton, Nancy G. Siraisi, with April Shelton, eds. (1992). New World, Ancient Texts (Cambridge MA: Belknap Press/Harvard University Press), str. 159.-194.
  39. ↑ a b c Dayan, L; Ooi, C. Listopad 2005. Syphilis treatment: old and new. Expert opinion on pharmacotherapy. svezak 6 (broj 13): str. 2271.–2280. doi:10.1517/14656566.6.13.2271. PMID 16218887
  40. ↑ Knell, RJ. 7. svibnja 2004. Syphilis in renaissance Europe: rapid evolution of an introduced sexually transmitted disease? (PDF). Proceedings. Biological sciences / the Royal Society. svezak 271 dodatak 4 (dodatak 4): str. S174.–S176. doi:10.1098/rsbl.2003.0131. PMC 1810019. PMID 15252975
  41. ↑ Hitler syphilis theory revived. BBC News. 12. ožujka 2003.
  42. ↑ Eisler, CT. zima 2009. Who is Dürer's "Syphilitic Man"?. Perspectives in biology and medicine. svezak 52 (broj 1): str. 48.–60. doi:10.1353/pbm.0.0065. PMID 19168944 Provjerite vrijednost datuma u parametru: |date= (pomoć)
  43. ↑ Hughes, Robert. 2007. Things I didn't know : a memoir. 1. izdanje, Vintage Book izdanje. Vintage. New York. str. str. 346. ISBN 978-0-307-38598-7
  44. ↑ Wilson, ed: Joanne Entwistle, Elizabeth. 2005. Body dressing. Online-Ausg. izdanje. Berg Publishers. Oxford. str. str. 205. ISBN 978-1-85973-444-5
  45. ↑ Reid, Basil A. 2009. Myths and realities of Caribbean history. Online-Ausg. izdanje. University of Alabama Press. Tuscaloosa. str. str. 113. ISBN 978-0-8173-5534-0
  46. ↑ "Priprema i korištenje Gvajaka u liječenju sifilisa"  Arhivirana inačica izvorne stranice od 21. svibnja 2011. (Wayback Machine). Jan van der Straet. Retrieved 06. kolovoza 2007.
  47. ↑ Katz RV; Kegeles SS; Kressin NR; Green, B. Lee; Wang, Min Qi; James, Sherman A.; Russell, Stefanie Luise; Claudio, Cristina. Studeni 2006. The Tuskegee Legacy Project: Willingness of Minorities to Participate in Biomedical Research. J Health Care Poor Underserved. svezak 17 (broj 4): str. 698.–715. doi:10.1353/hpu.2006.0126. PMC 1780164. PMID 17242525
  48. ↑ a b c U.S. Public Health Service Syphilis Study at Tuskegee. Centers for Disease Control and Prevention. 15. lipnja 2011. Pristupljeno 7. srpnja 2010.
  49. ↑ U.S. apologizes for newly revealed syphilis experiments done in Guatemala. The Washington Post. 1. rujna 2010. Pristupljeno 1. rujna 2010.. The United States revealed on Friday that the government conducted medical experiments in the 1940s in which doctors infected soldiers, prisoners and mental patients in Guatemala with syphilis and other sexually transmitted diseases.

Dodatna literatura

[uredi | uredi kôd]
  • Parascandola, John. Sex, Sin, and Science: A History of Syphilis in America (Praeger, 2008) 195 pp. ISBN 978-0-275-99430-3 [1]
  • Shmaefsky, Brian, Hilary Babcock and David L. Heymann. Syphilis (Deadly Diseases & Epidemics) (2009)
  • Stein, Claudia. Negotiating the French Pox in Early Modern Germany (2009)

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
    Molimo pročitajte upozorenje o korištenju medicinskih informacija.
Ne provodite liječenje bez savjetovanja s liječnikom!
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Sifilis&oldid=7003917"